Danas su se navršile četiri godine od smrti Almase Abdulahović, naše sugrađanke koja je svojom pojavom i neviđenim optimizmom sa tv-ekrana davala nadu u život i bolje sutra u najtežim vremenima. U vrijeme borbe za opstanak i preživljavanje, kako to napisa Vahid Klopić u kolumni “Zvijezda” posvećenoj Almasi Abdulahović. Kolumna je objavljena na našem portalu 19.08.2016. godine, u znak sjećanja na kolegicu i dragu prijateljicu koju smo od milja zvali Maca.
Sjećam se, vrlo jasno, tog 15. maja 1992. godine, kada je grupa entuzijasta pripremala prvi gradačački televizijski dnevnik. Bilo je tu puno mladih i poletnih djevojaka i mladića. Nakon svega nekoliko izgovorenih, i besprijekorno pročitanih rečenica, izabrao sam Almasu za voditelja prvog dnevnika.
Tu dikciju, toplinu glasa, pismenost, osmijeh i optimizam nije imao niko. I od tada još dvije stotine, tri stotine dnevnika, reportaža, izvještaja, intervjua, razgovora… Sve to sa lakoćom i talentom, koji se rijetko mogao sresti.
Bilo je to teško vrijeme. Najteže u našim teškim životima. Vrijeme borbe za opstanak i preživljavanje.
Gradačački narod, raseljen, izgubljen, depresivan, u njezinom je liku vidio sliku spasa i nade za povratak kući.
Zaustavljali su je na ulici. Djedovi, nene, djeca, borci sa linija, žene sa bebama u naručju, pitali je o svemu, jer su joj vjerovali. Da, oni su joj apsolutno vjerovali. Za svakoga je imala široki osmijeh, i riječi ohrabrenja.
Iako to nije bilo vrijeme zvijezda, naš gradačački narod je počeo iskivati, Almasinu zvijezdu.
U svemu tome, ona je bila izvanredni prijatelj, hrabri borac, perfektan suradnik, spreman za svaku vrstu žrtve za uspješan posao koji je radila.
I sve to je trajalo tri i po godine.
Ekipa ljudi se s krajem rata rasula. Otišla je i ona svojim putem, na nove poslove u novi život.
Nažalost, surovo kratak život.
Ostalo je sjećanje.
I ostala je zvijezda koju je narod za nju iskovao.
Na njoj, na toj zvijezdi, jučer je naša Almasa, zauvijek usnula.