Sjećam se, vrlo jasno, tog 15. maja 1992. godine, kada je grupa entuzijasta pripremala prvi gradačački televizijski dnevnik. Bilo je tu puno mladih i poletnih djevojaka i mladića. Nakon svega nekoliko izgovorenih, i besprijekorno pročitanih rečenica, izabrao sam Almasu za voditelja prvog dnevnika.
Tu dikciju, toplinu glasa, pismenost, osmijeh i optimizam nije imao niko. I od tada još dvije stotine, tri stotine dnevnika, reportaža, izvještaja, intervjua, razgovora… Sve to sa lakoćom i talentom, koji se rijetko mogao sresti.
Bilo je to teško vrijeme. Najteže u našim teškim životima. Vrijeme borbe za opstanak i preživljavanje.
Gradačački narod, raseljen, izgubljen, depresivan, u njezinom je liku vidio sliku spasa i nade za povratak kući.
Zaustavljali su je na ulici. Djedovi, nene, djeca, borci sa linija, žene sa bebama u naručju, pitali je o svemu, jer su joj vjerovali. Da, oni su joj apsolutno vjerovali. Za svakoga je imala široki osmijeh, i riječi ohrabrenja.
Iako to nije bilo vrijeme zvijezda, naš gradačački narod je počeo iskivati, Almasinu zvijezdu.
U svemu tome, ona je bila izvanredni prijatelj, hrabri borac, perfektan suradnik, spreman za svaku vrstu žrtve za uspješan posao koji je radila.
I sve to je trajalo tri i po godine.
Ekipa ljudi se s krajem rata rasula. Otišla je i ona svojim putem, na nove poslove u novi život.
Nažalost, surovo kratak život.
Ostalo je sjećanje.
I ostala je zvijezda koju je narod za nju iskovao.
Na njoj, na toj zvijezdi, jučer je naša Almasa, zauvijek usnula.
