Neka miruju moje misli
Moja sreća je u gledanju.
Dželaluddin Rumi
Htio ili ne htio, želio ili ne želio, čovjek se vrlo često nađe u neželjenim, teškim i sumornim situacijama. Suvremeni život načinje svakoga, na različite načine.
Pokušate li razumijevati druge, postajete načeti na kvadrat, i pretvarate se u kontejner za odlaganje tuđih teškoća i problema.
Počesto se nalazim u takvim okolnostima i nastojim primijeniti, za sebe smišljen recept ili terapiju, za normalizaciju sopstvene psihičke stabilnosti.
U svemi je važna jedna obična stolica. Lijepa uzvisina, širok pogled na zelenilo i šume, u nekakvo kasno popodne ili sumrak. Tada misli nestaju, ostaje samo pogled i mir.
Tri mrava uporno vuku slamku, boreći se sa njom do iznemoglosti, stršljen što prozuji oko moje glave, jasno mi dajući do znanja da sam na njegovoj teritoriji, pčela što temeljito obrađuje cvijet bijele djeteline i jedan skakavac što obara svjetski rekord u troskoku.
Pogled na šumu, na lipe što guše mirisom koji neodoljivo podsjeća na med.
Pokošena trava i slavuj što mi redovito otpjeva svoj beskonačno dugi koncert, sa jasno definiranim refrenima.
Život stoji, misli stoje, samo ovi nevini stvorovi, u svom začuđujuće uređenom svijetu, rade svoje instiktivne poslove.
U svemu tome smeta samo čovjek. On kvari sistem koji milionima godina funkcionira po pravilima, savršeno napravljenim.
Pokušajte ostaviti automobil, mobitel, televizor, tablet…
Sjedite u stolicu i gledajte. Šutite. Pokušajte ne misliti, sva je filozofija u gledanju.
Mnogi će od vas reći da nisam normalan. Ali nenormalan čovjek vjerovatno ne bi uspijevao svakog petka napisati poneku pričicu.
Na kraju krajeva jednom je Isak Babelj rekao: Čovjek koji ne živi u prirodi, kao što živi kamen ili životinja, neće za čitav život napisati dva prava retka.
Gledajte oko sebe, sve je savršeno, osim nas.
