S Asimom Horozićem, profesionalnim muzičkim pedagogom, kompozitorom i muzičarem, razgovarali smo na Kuli Zmaja od Bosne. Ovaj zaljubljenik u Gradačac, živi na relaciji Tuzla – Sarajevo. Impresivna stvaralačka karijera obilježena je izuzetnim uspjehom njegove opere „Hasanaginica“ koja je očarala profesionalce i kritičare, a publiku u salama širom svijeta gdje se i nakon 15 godina izvodi, svaki put rasplače. Inspiraciju za svoje posljednje djelo, našao je u magiji priče Husein-kapetana Gradaščevića, koju je s njim podijelio književnik Nijaz Alispahić. Ako bude pravde, kaže Horozić, premijera opere „Zmaj od Bosne“, na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, može se očekivati u decembru 2016. godine.
Proveli ste prvomajske praznike u Gradačcu. Šta vas veže za ovaj grad?
Horozić: U Gradačcu sam radio 1984. godine, u tadašnjem Centru za kulturu, pri kojem je bila osnovna muzička škola. Svirao sam profesionalno i po ugostiteljskim objektima, pa bio po kafanskim sijelima, uglavnom, stekao sam mnogo drugova. Onda je 1986. Nijaz Alispahić imao praizvedbu drame Zmaj od Bosne, što sam ja gledao, gutao i pamtio, zainteresovao se za temu Huseina Gradaščevića, pa je to onda dobilo neki sasvim drugi oblik prijateljstva. I sada svaki moj boravak u Gradačcu izgleda malo drukčije.
Zašto vam je zanimljiva Huseinova priča?
Horozić: Kad sam se potrudio da pročitam ono što se naziva istorijom i faktima, literaturu u vezi ovog kraja i ljudi, istorije prije rata i poslije rata, osjetio sam magičnost ove Kule i spoznao sva ta različita iskustva i tumačenja. Prvo mi je „interesantno“ da je lik, a pogotovo djelo Husein-kapetana Gradaščevića jako zapostavljeno u literaturi, iako ima za pročitati publikacija i u Bosni i okolo Bosne, u Hrvatskoj i Srbiji, ipak je to malo, u smislu da je istorijski neproučeno i čak jako neozbiljno prihvaćeno i shvaćeno. Ja se nadam da će opera Zmaj od Bosne potaknuti barem nekog od tih istoričara da nešto pokušaju pročeprkati, da izazovu kakvu reakciju i neke stvari postave na noge.
Mislim da, iako ja u tom polju nisam dovoljno stručan, slušao sam neke ljudi i njihove sumnje, jednostavno sam uočio tu nelogičnost, krivu liniju jedne životne priče i vjerujem da je napravljeno puno propusta. On se spominje, ali ne dovoljno. A kad pročitaš šta je to ustvari bilo, onda shvatiš da bi se trebao spominjati mnogo više.
Jedne prilike se spomenuli, u kontekstu vaših napora da završite operu Zmaj od Bosne, da vam se čini da je ta priča ukleta…
Horozić: Kad je Ahmed Muradbegović napisao dramu „Husein-kapetan Gradaščević“ bili su problemi. Kada je drama Zmaj od Bosne Nijaza Alispahića trebala da ugleda svjetlo dana, bili su opet problemi, iz komiteta, iz upravnog odbora pozorišta, neko je to prozvao „muslimanskom dramom“, drugi su govorili „to je veličanje separatiste“. Mislim da i dan danas, ko što postoje ljubitelji i neljubitelji opere, postoje i ljudi koji Gradaščevića shvataju borcem za autonomiju ili separatistom. A zašto, ne znam zašto. Možda zato što je neko tada shvatao Bosnu dijelom osmanlijskog carstva, od kojeg je ovaj pokušavao da se odvoji. A sada imaju razmišljanja, to istoričari treba da pohvataju konce, da se on borio za sebe. U suštini, svi se mi borimo za sebe. Al sam ja opet od učenih ljudi čuo dovoljno argumenata i analize šta je on sve uradio u toku te borbe za autonomiju, da se vidi da je on spremao i narod, i jedan vid društvenog uređenja, da je to bila bosanska borba za Bosnu, a ne samo borba za sebe i begovske privilegije.
Vaša želja da opet ispričate Huseinovu priču ipak je nadjačala otpore…
Horozić: Tek sam iz drame Nijaza Alispahića, na koju se stalno vraćam, shvatio koliko je taj čovjek bio velik. I prije toga sam ja sjedio na ovom Čardaku i boravio po Kuli, ali sam sam stvari počeo drugačije posmatrati kad sam shvatio šta je to i koliko je to, da je riječ o borbi za slobodu, o situacijama u kojima se njemu nude neke velike stvari, o čovjeku koji je imao tu nesreću da bude na pragu, a opet mu se nije dalo, o nekome koga su slavili mnogi, a opet prećutno izdali na bojnom polju.
Ovu sam temu počeo da čeprkam još u proljeće 2003. godine, na praizvedbi jedne svoje druge opere. Počeo sam da pišem i tražim, a te godine su mi iz zagrebačke biblioteke stigle Pjesme iz Osijeka, iz vremena kad je Husein Gradaščević u Osijeku bio zatočen. Posjetio sam i taj prostor gdje je on navodno boravio, a onda iz literature saznavao kako su se ophodli prema njemu i kakva je to pljačka bila. Pa možda eto liči i na današnju pljačku.
Evo šta se meni zatim dogodilo. Ja sam 2003. godine najavio nekim ljudima operu „Zmaj od Bosne“. Jednostavno, niko nije bendo. Iako sam 2000. godine doživio veliki uspjeh sa Hasanaginicom, koja je poslije premjere, imala pet izvedbi odmah, što niko do tada nije napravio. Znalo se da će to biti uspjeh u Bosni i Hercegovini i regiji, gdje nema puno slučajeva da se operno djelo izvodi 15 godina, a ja sam eto to doživio.
I da publika na svakom izvođenju plače…
Horozić: Da. I poslije tog plača, i dokaza da su zbog moje Hasanaginice mnogi išli u pozorište i čak ostali u pozorištu, napravim 2003. drugu operu, kao vjerovatno jedini živi kompozitor kome se dva djela, dvije opere izvode u isto vrijeme nekoliko godina, ja govorim da pišem treću operu, a njima na jedno uho uđe, na drugo izađe. Od prijatelja muzičara koji postaju raznorazni direktori i ministri, svi to zaobilaze. Sponzora nisam mogao da nadjem nikako, a onda kad nadjem, kad se pojavio sponzor koji je ponudio ogromne pare, meni je bilo neprijatno da ja odmah za dvije miute potpisujem ugovor, da ga odmah zaskočim, već sam sačekao dva-tri dana, a njega u ta dva-tri dana razvlaste da ne smije više ništa potpisivat.
Zatim su neki stručnjaci sumnjali u tu temu, zašto da se piše o tome kako su se Bošnjaci između sebe tukli, a Nijaz je onda tim ljudima govorio da se malo sjete ovog zadnjeg rata. I na kraju sam pristao da sa Muzičkom akademijom u Sarajevu, za njenu godišnjicu, realizujem operu bez ikakve nadoknade, bio sam čak spreman da i ja dio finansiram, samo da ta tema prodje, jer sam razmišljao o tome kako se Huseinu nije dalo da napravi to što je htio napravit, tako se ni meni nije dalo da napravim tu operu. Onda opet problemi, da se ne može ni sa tom Akademijom, bez dodatnih opterećenja, iako sam se ja odrekao zarade. I evo nekako, do ovog trenutka, ja ne znam šta će bit, mada je dogovoreno da će bit krajem godine, u decembru, ja više ne vjerujem dok ne vidim. Baš ko da je ukleta tema.
Gradačac umjesto da se obraduje, njegovi čelni ljudi ko da ne znaju ni gdje žive ni šta rade, možda uopšte ni ne znaju da je taj čovjek živio u ovom gradu, il misle da Gradačac počinje od njih, nemam pojma. Kakogod, ja sam se zaljubio u ovu temu i ovu Kulu i to što radim volim, a o svemu ovome vam govorim kao o iskustvu kako se bez podrške teško šta može organizovati.
Možda podrška izostaje jer je riječ o čovjeku čija priča u sebi, osim velike ljubavi, tuge, hrabrosti i inata, nosi i poruku o cijeni nejedinstva?
Horozić: Jest, al jedno je nejedinstvo sada, a drugo je nejedinstvo tada. Tada je on imao podršku kršćana ovog kraja, a nije imao podršku Hercegovaca. Sad je obratno, sad možda imaju ovi podršku istonacionalnu, a onu drugu nemaju. Ali ima još nešto, imaju rodbinske veze. Kada govorimo o Gradaščeviću, neki autori kažu da je on prikazan u istoriji malo nižeg ranga, drugog reda ili čak ako je prvog reda, na dnu je spiska. Tako danas rade mediji i novinari, stave nešto na naslovnicu ili u udarne termine, onda to drugi nastave prenosit, tako da bilo šta ili bilo koga možete postaviti na koje god hoćete mjesto, a da to nema veze sa životom. Iako ja kažem da to treba ostaviti istoričarima, ima i njih, poput Safet-bega Bašagića koji je pisao o Gradaščeviću pod uticajem rodbinskih veza sa Rizvanbegovićima, dakle, nije ga prikazao u pravom svjetlu. I onda se tako prepisujući priča o tom čovjeku usput izgubi.
Kada ste završili Hasanaginicu, mediji su vijest prenijeli na više načina. Jedni su pisali da je to prva bosansko-hercegovačka opera, drugi da je to prva prava bh. opera, a treći – prva bošnjačka opera. Koja od ovih verzija je vama najbliža ili se možda nalazite u sve tri?
Horozić: Ja se, normalno, osjećam Bosancem, a prvi razlog te zavrzlame oko opere – jel bošnjačka ili bosanska, prva ili ne – je neznanje ljudi koji su veličali moj rad. Jednostavno, ljudi nisu znali da je napisana opera prije Hasanaginice, znači, nije riječ o prvoj operi, jer je nju napisao ‘77-‘78. godine Vlado Milošević. Bila je to opera Jazavac pred sudom. Ali, ta opera je izvedena dva-tri puta, tada pisana ne za široke narodne mase, tako da ljudi nisu mogli ni čut to čestito, nisu jednostavno znali. Nije velika sramota ne znati. Dan danas mnogi nastavnici i profesori muzike ne znaju za to djelo, pa čak ni za Vladu Miloševića, velikog banjalučkog i bosanskog kompozitora.
A što se tiče ovog termina „prava“ opera, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, kad je Hasanaginica ugledala svjetlo dana, bio je Tvrtko Kulenović, naš akademik i jako obrazovan čovjek. I kad je gostovala Hasanaginica u Puli, na jednoj press konferenciji hrvatski novinari su pitali – zašto kažete da je to prva opera, kad nije. Nisam nikad sa Kulenovićem o tome razgovarao, ali on je tada dao jedan dobar i mangupski odgovor. Nije htio ništa da negira niti kritizira nečiju neupućenost, on je rekao ovako – ‘znamo mi da je Jazavac pred sudom prva opera, al je trajala pedesetak minuta, napravljena za samo tri lika, mali orkestar, izvedena samo dva ili tri puta, nema baleta, nema hora, sve je što se tiče dimenzija, odjeka i utjecaja malo, tako da nije ostavila nekog traga u bh. stvaralaštvu, i zato smo rekli da je ovo prva prava opera’.
I tako je Hasanaginica za jedne prva bosansko-hercegovačka opera, za druge prva prava, a za treće bošnjačka, pošto sam ja musliman, pa sam valjda i u tom nekom toru. Uglavnom, možda su i jedni i drugi i treći pomalo upravu. Naša posla.
Jednom ste kazali da, kad su ljudi vidjeli koliko je dobro to što ste napravili s Hasanaginicom, htjeli su posao završiti bez vas, a vas živog sahraniti. Je li to u ljudska priroda ili specifično naša posla?
Horozić: Kako to rade u svijetu, ja ne znam, nisam imao prilike da ostavim toliko traga, pa da su ljudi ljubomorni na mene, nemam pojma. Ne poznajem ni narode ni jezike njihove, da bih mogao da se svađam, pa da iz toga izvedem neki zaključak. Ovdje se radi o uspjehu. Onog momenta kad su čuli prvi čin Hasanaginice, odmah su bili naslovi u novinama i svim medijima, da je to bila opera u režiji Sulejmana Kupusovića. Opera je muzičko-scensko djelo, tačno je i da ima režisera, ali taj režiser ne znači ništa sam za sebe. Ako uzmete ploču i stavite na gramofon, slušate operu, ako uzmete cd, isto tako, dakle, režija ne postoji kao muzičko djelo. Režiser u operi je ipak manji sastavni faktor proizvoda, ali su ljudi navikli, kako se u režiji drame kaže, isto to nastavili i u operi, a mene prekrižili. Oni ne samo da to nisu znali, oni su mene svjesno prekrižili.
I onda se desilo, nakon što im nisam dostavio note finala, neki ljudi su ustali i rekli, mi ćemo operu završiti, i u to u njihovoj produkciji. Tačno je da ja ne bih bio prvi kompozitor čije je djelo neko drugi završavao, ali to se dešavalo u slučajevima kad ljudi više nisu bili živi, pa je postojala potreba da neko drugi to završi. Mene su tako živog sahranili, htjeli to završit bez mene, jer su vidjeli da je dobro, htjeli su da prepišu i pripišu sav uspjeh. I dan danas kolaju priče po sarajevskom Narodnom pozorištu, neistinite, neargumentovane, koje veličaju određene ljude.
Ja sam tek sada, kad sam došao sa „Gradaščevićem“, stidno čuo od nekih ljudi da sam ja zaslužio, poslije svega, da me ozbiljno shvate. Hasanaginica će živjeti još mnogo, mnogo godina, a ako bude pravde, napravićemo i „Gradaščevića“ i najvjerovatnije da će ta opera, zajedno sa Hasanaginicom, biti aktuelna barem još 100, 150 godina, ali eto, treba krenuti od početka.
Naprimjer, ja sam doživio da radim sa Ališerom Sijarićem, sinom našeg poznatog književnika Ćamila Sijarića, a njegova mati je porijeklom od Gradaščevića. Kad me neko priupitao jedne prilike za tu operu i za Gradaščevića, naš treći kolega koji takođe predaje kompoziciju je rekao – a šta pišete o tom austrijskom šverceru? Jedan akademski građanin, jedan profesor, jedan moj veliki prijatelj, mi se volimo i dragi smo jedan drugome, pomažemo se i razmjenjujemo iskustva, i treći kolega, čija je mati te loze, a on to je prvo što kaže kao asocijaciju za jednog Gradaščevića. To je jedna sramota, i biće još svakakvih reakcija.
Sjećam kad je dole, preko puta Husejnije, bila ona čikvina. To je bila kafana u kojoj su se ljudi opijali i kockali se, i to onaj najprimitivniji vid kocke. A čak je i komunistička vlast znala da poštuje vjerske praznike. Za Novu Godinu se kiti grad, i to 23. decembra, da zahvati katolički Božić, pa prođe Nova Godina, i ostavi se taj kičeraj i kao zaboravi malo, da se dočeka i pravoslavni Božić. Ovi ovdje su mogli to drukčije da obilježe, mogli su da naprave nešto drugo preko puta gradske džamije.
Onda one gluposti na Kuli, sa sobama koje su imale ženska imena, Fatina soba, ova soba, ona soba, kad ih pitaš ko su bile te žene, jer su to možda bile neke osobe sa tim imenima, istorijske ličnosti, odgovora nije bilo. To je bio toliki javašluk ove sredine, i sa izabranim ljudima koji nit su poštovali nit znali, al eto, to se izgleda produžava i na ovo vrijeme.
Kada bi vama dali odriješene ruke da se Kuli i cijelom kompleksu starog grada Gradačca ožive duša i duh, šta biste uradili?
Horozić: Imao sam sreću, prije tri-četiri godine, da mi je Hasanaginica prevedena i izvedena u Istanbulu. Jedan vodič i prevodilac, ne znam iz kojeg je dijela Bosne i Hercegovine, učio je tamo fakultet za restauraciju i on bi, naprimjer, znao šta treba raditi. Da se okupe stručni ljudi, da se napravi jedan sistematski pregled, da se vidi da li može onaj inbus ključ da se koristi na prozoru, ima li to veze, i kad je obnovljeno, jel to može tako. Znači da bih ja bio tu najpametniji tako što bih pametne ljude, pametnije i od sebe na tu stranu pozvao i pitao šta da se radi.
Sad, namjena, jel to ugostiteljski objekat ili ne, to je mač sa dvije oštrice. I od kuće Ive Andrića je napravljen ugostiteljski objekat. Šta sa novcem, da li se može napraviti da se ulaže za te potrebe, znajući da se uvijek se kuka. Da se razumijemo, uvijek je bilo para za nešto, a za nešto nije. I da je ostalo ono uređenje, bilo bi para, al bi se slavili neki datumi, kao što je bitka na Neretvi, bitka na Sutjesci, što se tada veličalo. Uvijek je bilo para, treba samo odlučiti za šta. Tako da ova Kula i ovaj kompleks, kako ga renovirat i izdržavat i pravit, sve bi moglo da ljudi hoće. Ili će iz neznanja i ostale ljudske gluposti, propustiti da se određena sredstva usmjere na drugu stranu, da se ono što vrijedi i obilježava.
Kao nekadašnji profesor muzičke kulture, kako smo stojimo na tom planu i kakvu muziku treba jedno ovakvo mjesto?
Horozić: Nije teško odgonetnuti kakva muzika dolikuje mjestu kao što je ovo. Danas, zahvaljujući svjetskom trendu upotrebe etnomuzike, što bi rekli – worldmusic, to ponavljanje tradicije koje se opisuje tim terminom, imamo sad dovoljno sevdaha na raznorazne načine. Tako da onaj ko ne voli onaj izvorni sevdah, može da sluša od sevdah od Mostara preko Sarajeva do Foče i Bože Vreće. Trebalo bi da se, u svakom slučaju, ovdje čuje tradicionalna muzika, i ne bi smetalo ni u kom slučaju da se čuju raznorazna viđenja i verzije te muzike, od Himze Polovine do Divanhane i Damira Imamovića. Sva sreća što se ta tradicionalna muzika vratila.
Elvira Jahić
