Za Radio Gradačac piše Amra Deliomerović
Pakujući kofere za moj mali ”put oko svijeta”, pade mi napamet moj Gradačac. U cijeloj toj studentskoj priči, življenju u Tuzli, novim ljudima, postignućima, njega sam nekako potisnula. Da! Došla sam iz tog gradića, koji je cirka 55 km udaljen od gradića u kom sad živim. Po svemu sudeći i po nekoj trenutnoj situaciji, Tuzla će postati moj grad prebivališta. Ali…šta je sa Gradačcom? Njemu ću se uvijek vraćati, to je neminovno. Blizu je. Sad pa sad se stigne autom, autobusom, nevažno. Tamo imam svoju porodicu, svoje prijatelje još iz osnovnoškolskih i gimnazijskih dana. Tamo sam dječji voljela, šetala, tamo sam i počela da pišem…Zaboga, tamo sam počela da živim, prvi put. Gradačac je mjesto koje ima dušu. Dođem iz Tuzle, iz Sarajeva iz guzice ili bilo čega i onda me Gradačac spakuje u svoju ruke pune junske topline, aprilske svježine i decembarske čarolije. Tamo svako svakog zna.
Drago mi je što se izgrađuje taj novi trg. Ne znam mu još ime, ali meni ime nije ni važno. Ničije. To mi samo čini razliku od čovjeka do čovjeka, ovog puta od trga do trga. Važnije su neke druge stvari. Niko neće govoriti: ”Hajmo ba na Trg Alije Izetbegovića ili Trg Husein K. Gradaščevića”, svi će govoriti: ”Hajmo ba na trg”. Tu će biti kraj rečenice. To je najmanji problem. Problem je naše kino koje imamo, a nemamo. Problem je menatalitet naših mladih ljudi. Oni ne stvaraju ništa za ovu čaršiju. Stagnacija postala status Q i ne daj Bože da bude drugačije. Čast izuzecima o kojim nisam možda obaviještena pa se na ovaj način ograđujem. Sala kina je sasvim neiskorišten prostor. Zbog čega se ne formira neka mala grupa gimnazijskih učenika i učenika nekog stručnog usmjerenja, naprave neku malu dramu, stvore tim, uz pomoć KULT-a i Pilota (ja ga vazda zvala ovako pa ću i ovdje) ne smisle zvučne efekte i pozovu publiku na predstavu. Šta fali da obrade komad neke drame? Ne treba vam novac za to. Sigurna sam da bi Općina odobrila takvo nešto.
Ja sam vam/nam prošlo ljeto donijela Naš hlad. Moj kolega Isa vam/nam je ove zime donio Doba uvelog cvijeća. Ali Isa je iz Tuzle. Ja se javno nudim za pomoć pri organizovanju ili pomoći u realizaciji nečeg kulturnog. Gradačcu to treba. Imamo divne ambijente ljeti. Imamo našu kulu, imamo naš park. Odakle nam pare? Ne trebaju. Zaista ne trebaju. Meni u Tuzli za promociju nisu trebale, nisu mi trebale ni u Gradačcu. To nije izgovor.
Ja sam mlada. I neka ću se baviti magistarskim tezama još malo i početi raditi, ali uvijek ću naći mjesta i vremena da doprinesem mom gradu na način na koji mogu. Osvijestite se. Naša čaršija treba osviješćene ljude, ne pasivnost, nego aktivnost.
Čitam da je održana prva smotra hora. Savršeno! Ponosna sam. Ponosna sam i na naša KUD-a. To su dobre vibracije i lijepe priče.
