Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
Iako je prošlo gotovo trideset godina od kako smo se oprostili od jednog društvenog sistema, i ušli u drugi, sve mi se čini da smo negdje između. I ne samo zbog toga što neki još uvijek uspoređuju staro i novo, nego više zato što sami sa sobom nismo raskrstili ili što bi neki rekli, nismo se „snašli“.
Činjenica je da mnogi od nas i dalje očekuju od „države“ da gradi fabrike i otvara nova radna mjesta, javno prozivaju „vlast“ što to ne čini, a i ona im ne ostaje dužna, nego se sva upinje u predizbornim danima da im obeća da će baš ona da im otvori stotone hiljada radnih mjesta. I sve tako ukrug.
Oni sugrađani koji su imali nesreću da im radne knjižice spavaju u prašnjavim ladicama firmi koje nisu desetinama godina proizvele niti jedan proizvod, uporno broje godine u kojima im nije isplaćena niti jedna plata, iako se uporno javljaju na portirnicu svakog jutra. Oni su uporni u ranojutarnjim javljanjima, smatrajući da je samo to dovoljno da bi se isplatile plate i uplatile obaveze. I sve tako dok jedno jutro ne otkriju da im je neko odnio i portirnicu. Tada izađu na ulicu i opet od one „države“ traže da im poveže staž, dā zarađene plate. Ako su dovoljno uporni, obično i dobiju obećanje da će se isto i učiniti. Neki to čak i dobiju, a većina nesretnika sa „blokada puteva“ dobije uvezan staž. „Državi“ je najlakše da ih bez novca uvede u „pravo“ i tako smiri tenzije. To što sutra ni oni od prije, niti ovi novi neće imati šta podijeliti, pa će i novi i stari opet na ulicu i blokadu do ostvarenja svojih prava.
Sve tako dok jednog dana svi zajedno ne otkrijemo da je „ krava muzara“ presušila, i da više niko od nas neće imati ništa za dobit, pa taman kad bi na nekom magistralnom pravcu u BiH počeo da živi.
Ima nas koji smo na vrijeme dobili knjižice pa prepušteni sami sebi pokušavali riješiti vlastitu egzistenciju. Ubijeđeni da smo prepušteni sami sebi, vlastitoj borbi za opstanak, stvorili smo predodžbu da nikom osim sebi ne odgovaramo. Naša borba nas je „izbrusila“, uvijek tražimo najoptimalnije rješenje kako izbjeći prepreke koje nam stvara “država“. Niko kao mi nema taj osjećaj za otkrivanje „rupa“ u zakonu. Izbjegavamo sve: fiskalni račun, uplatu obaveza na platu, penzionog, zdravstvenog. Prijavljeni smo na birou, tamo ovjerimo knjižicu, kupimo povlasticu za kupovinu automobila, sve kako bi izbjegli da bilo što platimo „državi“. Jer što bi mi to plaćali, šta je to ona nama dala? Sve što imamo zaradili smo sa svojih deset prstiju, ko se to brine za nas?
Da damo nešto državi u kojoj su svi „lopovi“, u kojoj ne valja zdravstvo, školstvo!? A i putevi su nam nikakvi! „Državi“ koja ne brine o svojim borcima, radnicima. Što bi mi takvoj „državi“ išta dali?
I kad sve ovo čovjek vidi, stvarno se pita, pa zašto! Stvarno što bi mi išta dali takvoj „državi“?
Pa za početak, možda zato što je, kako kažu, kvalificirana većina odlučila da je stvori! Kod nas kažu: “rodilo se, ljuljaj ga“. Kad već ljudi odluče da naprave „državu“ podrazumijeva se i da je finansiraju! Plaćaju poreze, naknade, akcize, i sve to kako bi država postojala. Onda ti isti ljudi plaćaju obaveze, svi baš plaćaju, kako bi se finasiralo zdravstvo. Uplaćuju što više, kako bi nam bolnice bile nove, lijepe, sa savremenom opremom i najboljim ljekarima, zlu ne trebalo! Poneko od onih što su se malo bolje „snašli“ se samoorganizuju pa prikupe novac kako bi donirali skupu opremu, kakvu niko nema. A zauzvrat im ime napišu na mjedenoj pločici i nalijepe na instrument, kako bi svaki onaj koji se rastaje sa dušom mogao znati ko mu je omogućio dobar tretman.
Ako oni što odlučiše da naprave „državu“ ovo ne urade, onda im se može desiti da će za osmijeh ljekara morati dodatno platiti novčanicom strane države upakovane u koverti bilo koje boje. Važna je boja novčanice, za navedeni osmijeh.
Ako oni što odlučiše da prave „državu“ po mjeri čovjeka, odluče da zakidaju istu na svakom koraku, susrest će se sa činjenicom da im djeca idu u škole koje su oronule, bez grijanja. Škole u kojima rade nemotivisani profesori, koji kada ne mogu da zarade za pristojan život svoje djece, odluče da dodatno novac zarade negdje drugo. Za to vrijeme djeca će biti zakinuta za znanje. Naučit će da rad nije imperativ, da je „država krava muzara“ koja hoće da te samo iskoristi. Učit će da ne vrijedi raditi, da je važno samo se „snaći“. Da moral i nije nešto, odnosno da svako kroji svoj moral. Mislit će da prevariti, sakriti, ukrasti nije grijeh! Da cilj opravdava sredstvo, da je važno da samo sebi ugrabiš sve što možeš, da drugi nisu bitni. Dovoljan si sam sebi!
Sve će oni ovo misliti, jer ih u školi neće učiti drugačije, neće jer se profesori moraju pobrinuti za vlastitu egzistenciju, i egzistenciju svoje porodice. A moraju, jer je ona – „država“ zakinuta za mogućnost da se brine o njima. Zakinuta, jer su oni što odlučiše da je stvore, uporni u tome da na svaki način izbjegnu da plate ono što ih sleduje kao osnivače „države“.
I kad na sve oni profesori našu djecu ne nauče da nešto znaju da rade i stvaraju, onda je sudbina i budućnost „države“ i onih koji je stvore prilično mrka.
Ni putevi se sami ne prave. Dok ne platimo, puteva neće biti. A ako odlučimo da nam puteve prave drugi, da daju novac, sami ih prave, moglo bi nam se desiti da se tim putevima ne vozimo. Jer čije su pare, njegov i put. A ko hoće da se vozi, mora i da plati, i to toliko koliko kaže onaj ko put napravi!
Pa kad nam kažu da su našli investitore, da će nam put napraviti sami, a naše je samo da ih bodrimo, zapitajmo se čiji li će ti putevi biti, i ko će njima hoditi?
Zašto ovo pišem? Pa jednostavno da pokušam da nas probudim, da svima kažem, ljudi htjeli smo ovo. Htjeli smo državu, dobili smo je! Država je skupa igračka, hoće novac svaki dan, i što manje dajemo, ona je manje država. Ukoliko ne budemo svi, baš svi od onog što zaradimo, dio odvojili za tu istu državu, teško da ćemo je imati!
Ne mislim na državu kao zastavu, himnu, ne nego na državu koja napravi savremenu bolnicu, novu školu. Plati pošteno ljekara, profesora, policajca. A onda od njih s razlogom traži da rade najbolje što znaju. Samo tako možemo od njih tražiti da rade najbolje što znaju.
Morat ćemo sami napraviti puteve, ako mislimo da budu naši i da njima slobodno hodimo. Sami ćemo morati napraviti i vodu i kanalizaciju. Sami ćemo morati čistiti ovu zemlju i ne dozvoliti da je toliko zagadimo da se u njoj ne može živjeti.
Ako napravimo dobre škole i zadovoljne profesore, možda će nam djeca iz škola izlaziti puna znanja i umijeća. Možda će neki od njih biti toliko uspješni da svojim znanjima stečenim u ovoj državi otvore fabrike, nova radna mjesta. Izmisle nešto što još na svijetu bilo nije, ili ono što već postoji učine boljim i zadive svijet. Natjeraju ga da kupuje proizvode ovdje proizvedene. Da ih prave majstori koji ovdje naučiše da stvaraju nova čuda svijeta. Možda, ali je preduslov da napravimo bolje škole, a zato treba novac, a novac ćemo morati dati mi. Jer DRŽAVA košta!
Ako to ne uradimo, postoji mogućnost da to uradi neko drugi. Da napravi predivnu bolnicu u kojoj rade najbolji ljekari na svijetu, ali će ona imati rampu, i kapiju koju mi nećemo proći. Neće to biti bolnica za nas!
Imamo predivnu djecu, pametnu, lijepu, govore sto jezika, znaju svašta! Prepoznat će to neko od tamo, odvest će ih da negdje tamo stvaraju sva čuda svijeta, da liječe neke druge ljude! Da stvaraju bolji svijet nekom drugom!
Napravit će možda nama neko drugi put, ali će biti putarina tolko skupa da se mi njim vozit nećemo!
Doći će neki ljudi i ovdje nama napraviti fabrike. Zove se to strana investicija. Doći će, ali znate zbog čega?
Jer niko drugi na svijetu neće jeftinije raditi, a ako i odlučimo da se pobunimo, izađemo i blokiramo puteve tražeći da nam daju veće plate, da nam uplate obaveze, oni će otići!
Da prave fabrike koje manje zagađuju zrak jer smo ekološki osviješteni! E i u tom slučaju će oni spakovati svoje stvari, natovariti mašine i otići negdje gdje drugi jeftinije rade, gdje ne traže plaćene obaveze, gdje ih nije briga za čisti zrak i vodu!
Jer oni tu nikad neće biti zbog nas! Zato ako smo se odlučili da imamo državu, pošteno je i da je počnemo praviti. Onako iskreno, pošteno, ne zakidajući je, očekujući da to neko drugi plati umjesto nas!
Neće biti lako, skupa je to stvar, hoće pare, odricanje, žrtvu da je stvorite. Ona je bezosjećajna, možda uzima više nego što daje, ali će bar biti naša. Pa šta košta da košta. U protivnom, možemo je prilijepiti nekom drugom, dati nekom drugom, postati dio nečega, neke druge države. Ali moramo računati da će i ona ispostaviti račun, račun za sve i opet ćemo morati platiti, samo što neće biti NAŠA! A ni MI njeni! Te, neke druge države, bićemo pastorci.
Zato nema nam druge. Treba da shvatimo da država neće uraditi ništa za nas, ona ne pravi fabike, ne dijeli penzije, ne brine o našem liječenju, školovanju. Ne to imamo samo ako platimo. A plaćamo da je učinimo sposobnom da od nas stvori zajednicu ljudi koji streme jednom cilju. Državi u kojoj smo sigurni, u kojoj nema kriminala, u kojoj svi rade najbolje što znaju. U kojoj niko ne misli da je uredu prevariti svoga sugrađanina. U kojoj ne važi zakon jačeg. U kojoj ako radite možete zaraditi da živite dobro i vi i vaši najbliži. U kojoj ne zavidite onom koji ima, niti potcjenjujete onog koji nema. U kojoj je rad i poštenje mjera svega. E ako to uradimo djeca sigurno neće bježati odavde. Možda nekom od onih koji već odoše pokažemo da vrijedi boriti se i stvarati bolje društvo. Možda se i vrate. Možda, ko zna, ali vrijedi pokušati.
Kažete da ovo sve što pišem je utopija, prazna priča. Da je nemoguće. Možda, ali da pitate Džeku je li nemoguće. Da pitate Džeku je li nemoguće pobijediti Barcelonu. I to baš s koliko treba razlike. Da pitate Džeku vrijedi li se boriti do posljednje kapi znoja za ono u šta vjerujete. Da pitate Džeku treba li se predati unaprijed, jer ima boljih, skupljih, bržih. Ako njega pitate, sigurno ćete čuti da ništa nije nemoguće, samo da treba probati, neodustati kada prvi puta padnete i „poderete koljena“. Da ne slušate druge, nego samo sebe, svoje srce.
Ako danas krenemo da pravimo državu, možda jednom i budemo zadovoljni s njom, a ako i ne budemo, bar smo probali.
Znam, reći ćete a šta s političarima – svađaju se, skupi su, troše pare. Ništa ne čine da nam bude bolje!
Ima istine, ali i oni su naši, i oni su dio onoga što moramo napraviti da nam bude bolje!
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović / Foto ilustracija
