Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
Noć mrkla, zimska. Na prozoru ćebe, vojničko, termička izolacija. Ćebe je majka zategla da „utopli sobu“, kaže. Jer između nas i zime, tek je najlon, UNHCR-ov. Malo je najlon da zaustavi hladnoću.
Više od mjesec dana nema struje, možda i više, vrijeme mi ništa ne znači! I neće je biti još dugo. Gotovo da mi i ne smeta. Oči su se navikle na mrak, svjetlo mi ne treba da bi se mogao kretati. Kada iz tmine uđem u sobu, gotovo da me zabole oči od svjetlosti lojanice. Ili je to zbog mirisa i crnog dima, dok krpica polako gori u fildžanu s uljem. Ne znam, tek godi mi tmina i rezak zrak. Kad sam kući uglavnom se zadržavam u svojoj sobi, ne palim svijeću. Naložim vatru, ležim i gledam kako se crvena svjetlost igra na plafonu. Drva pucketaju, tanki lim „naftarice“, koju Sajo preradi u peć na „tvrdo gorivo“, lako zagrije sobu. Ugodno mi je jedino tu!
Danas smo gledali kako Musa sprema „deblokadu“. Nabavio je paraglajder, ima i motor. Planira da se vine u visine i preleti do tamo. Svi su odletjeli odavde, čak i ptice. One selice se već duže ne vraćaju na proljeće u Bosnu. Valjda su i one negdje izbjeglice. Znaju i ptice da ovdje nije dobro. Odletjele su negdje tamo. A tamo je kažu sloboda!
Ovdje nije. Trenutno ratujemo sa svima. Dobro nam ide! Hranu više ne dobijamo. Ono što imamo dijele nam ko najotrovniji lijek. Vagaju na grame! Ulje na fildžan! Pa dok zaliha bude bilo!
Kroz prozor, ili ono što je ostalo od njega, se čuje puškaranje, povremeno! Valjda samo da nagovjesti da su i noćas ljudi na liniji. Iz predostrožnosti, šta li? Nakon toga muk, tišina je lijepa. I čuje se. Tišina u ratu se baš može slušati. Da mi ne bi pobjegla, prestanem disati i slušam. Nikad ne znaš do kad će trajati!
Majka zove. Njen glas reže tišinu. Skuplja nas. Vrijeme je za „kafu“ i vijesti. Ustajem, otvaram „vratica“, ubacim komad šljivove grane. Nije cijepana, duže drži vatru. Crvena svjetlost obasja sobu, pazim da mi iskra ne pobjegne u sobu, čuvam itison, ko nov je!
Još da donesem vode, šerpu da se grije. Prije spavanja slijedi „lončarenje“. Ritual „umivanja“ tijela. Sa tri litra vode i uz lončić, čist i uredan! Još jedno ratno dostignuće.
Izlazim iz sobe, mrak u hodniku. Razumijem sove, kad vidiš noću, u prednosti si. Koračam, u hodniku je hladno, ne grije se. Gotovo da se uvlačim u sebe, sklapam ramena. Čini mi se da ako smanjim površinu, hladnoća će biti manja. Otvaram vrata, i bi svjetlo. Bijela krpica gori, crni dim se polako izvija do plafona. Od kada nemamo struje, a to je već prilično dugo, masni dim je već ostavio trag na plafonu. Majka se ljuti. Znam je dobro, već se sprema na krečenje. U nosnicama se osjeća miris ulja koje gori. Otac je kraj prozora, gleda u tminu. Bar on tako misli, od tmine ga dijeli ćebe. Vatra u peći se razigrala, soba je topla. Majka čeka da „provre“ voda. Hoće da zaspe „kafu“. Danas je za ručak bila leća. Ne volim je. Ne volim miris, ukus, ništa ne volim.
Danas je za ručak bila leća. A sad majka hoće da zalije leću vrućom vodom. Mljevenu leću. To sada zovu „kafa“. Svaku noć raspravljamo ima li smisla to piti. Kad nema kafe – nema! Ali nisam u pravu. „I leća je dobra“, kaže. „Samo mi“ kaže „ mladi nikako da se pomirimo da je rat. Kad je rat, neimaština je normalna, moraš se snalaziti, prilagoditi. Život i u ratu može biti podnošljiv, samo se treba prilagoditi“.
Odšutim na sve to, ne mogu se raspravljati. Prilagodio sam se, ništa ne tražim. Jedem kad mogu, kad ne mogu, ne jedem. Ponekad se sjetim čokolade, kole … samo se sjetim, ali znam da nema. Danas kod švercera je kafa bila šezdeset maraka, ulje sto dvadeset. Maraka. Maraka nemam!
Sreća ne pušim, ili nije. Možda bi bio mirniji! Oni što nemaju maraka, a takvih je ovdje najviše, puše duhan. Ili bar oni to tako zovu. Sljedovanje se sastoji od onoga što su pomeli u halama u duhanskoj. Ima tu svega, čak i duhana. Imaju i motalicu, najnoviji izum metalskih radnika. Čuda prave kad je muka i neimaština!
Miriše leća, pardon „kafa“. Žao mi mlijeka. Ja bih najrađe samo mlijeko, ali ne može. To malo mlijeka je za kafu – nema! Ne pijem, šutim. Čekam dnevnik. Svi čekamo dnevnik. Tranzistor se „pali“ samo u sedam naveče. Tada svi slušamo vijesti. Slušamo kako je u Sarajevu, Mostaru, a jedva čekamo da nam kažu kako je bilo kod nas. Baš smo ponosni kad budemo u dnevniku. Nema tamo Srebrenika, nema Zenice, nema najčešće ni Visokog. Za vijesti smo predodređeni mi. Kažu oni nama svaku noć kako nam je bilo. Prebroje granate, kažu koliko nas je manje. Uglavnom, budemo na vijestima. Još kad bi nam neko javio da smo bili na CNN-u. Ali tanka nafaka, mali smo, a i ne udaraju nas dovoljno. Mi smo samo za ovaj sarajevski dnevnik u sedam.
Možda nas bude u vijestima i tokom dana, ali mi ne znamo. Ne „pali“ se tranzistor, samo naveče. Zbog baterija. Ne zna se do kad neće biti struje, pa otac pazi na baterije. A i ne može stalno moljakati da mu pune baterije. Nema smisla, ode obraz!
Kažu na vijestima da je bio relativnio miran dan. Dobro je! Onda vijesti iz svijeta. Svijet se brine za nas. Kažu da traže rješenje. Mirno! A mi pucamo. Pregovori se zakazuju za dva mjeseca, kad se uljepota. Ko zna koliko će nas biti manje do tada. A možda je tada lakše i dogovoriti mir, kad nas je manje. Nije gužva! Otac se ljuti. „Čekaju da nas nestane, pa će ovo riješiti. Oni su ovo i napravili. Lako je njima. Njihov je svijet u toplom. Piju kafu, pravu, imaju struje. Ne puca se kod njih, oni planiraju odmor. Sigurno kad na Bosnu dođe red na vijestima, oni u Evropi, samo prebace kanal. Ko bi našu muku gledao. Briga njih za nas. Nikome nije stalo“!
Ljuti se on, galami, uglavnom, mi ostali i ne čujemo vijesti. Počinje sport na vijestima. Izgleda da se u Evropi igra fudbal. Ali, nema dalje. Gasi se tranzistor. Valja čuvati baterije. Volio sam čuti kako igra Real. Ali!
Šutimo, oni piju „kafu“. Ja čekam da prođe obavezni dio, pa da se idem „lončariti“, valjda se voda ugrijala. Dobar je dan bio, kažu relativno miran!
Voda ključa, od nje će se valjda malo i kupatilo ugrijati. Kada je hladna, stopalo se lijepi za metal. Brzo ću! Kupanje u ratu je sprint. Brzo, kratko i efektno. Bjež u sobu. Ložim peć, pa se sušim. Mir, tišina! Mrak, idealno za razmišljanje, mada u ratu izbjegavam da razmišljam. Od toga mi bude samo gore. Volio bih da u sobi imam radio, da sad u mraku slušam, kako dišu neki tamo veliki gradovi. Da slušam o čemu razmišljaju ljudi dok pišu pjesme. Uglavnom su ljubavne, ali šta fali. I ljubav je za ljude! Volio bih slušati radio, ali ne može, čuvamo baterije.
Noć je obično mirna u ratu, mirnija od dana. Ako nisi baš toliki baksuz da te nađe u krevetu, smrt je noću daleko. Puno dalje nego danju. Zato koristim noć, spavam.
Prije nego zaspim razmišljam o hrani… more, bašta nekog kafića u Makarskoj. Ljeto je, vruće, ljudi mirišu na so i sunce! Žene su vesele, smiju se. Muzika je glasna, toliko glasna da ženi pored sebe moraš da se približiš toliko blizu da osjetiš kako diše. A ti joj govoriš na uho. Ljeto je, toplo! Sad ne znam da li još uvijek zamišljam ili sanjam, ali mi je lijepo!
Jutro… počelo je žestoko! Oblačim se, nešto ću na brzinu pregristi. Majka pravi uštipke, bez jaja. Može i to, samo treba pokušati. Uzimam dva, pijem vodu i žurim. Od kada je rat, nikad se ne opraštamo kad izlazimo iz kuće. Kažu, da ne navlačimo bijedu. Odlazimo u dan ubijeđeni da ćemo i večeras slušati vijesti. Reći će nam kakav je bio dan. Bitno je da mi ne budemo dio statistike. A ako ne budemo imali sreće, valjda je tako bilo zapisano!
– – –
Otac sjedi pored prozora. Gleda u noć. Grad je osvijetljen, igra svijetla na „Gradini“ čini da ona noćas izgleda kao dobri duh nad gradom. Majka kuha kafu, kuća miriše. Mlijeko se ukuhalo, kajmak je „prst“ debeo. Kuća je topla, sjedimo, prepričavamo dan. Otac se okreće, prebaci na dnevnik, a mi zašutimo. Javljaju da se u Skupštini i danas nisu ništa dogovorili. Probat će opet idući mjesec. Nas nema u vijestima. Nema nas već dugo.
Ja sam u međuvremenu osijedio i pijem kafu, kad je već prava, brazilska. O Gradačcu već dugo nismo ništa čuli na vijestima, sad smo skoro k'o Srebrenik. I dobro je, jer ako za tebe samo znaju kad je zlo, bolje da te i ne znaju.
Na dnevniku slike iz Sirije, razrušen grad. Na ulici djeca, neuhranjena, igraju se u prašini. Kažu da im je danas bio miran dan, juče su ginuli. Probaju na njima nova oružja. Uspješno, nema živih! Slike iz improvizovane bolnice… užasne slike rata. Otac gasi televizor, kaže gasi ili prebaci na tursku seriju. Ko ovo može gledati, i to iz noći u noć. Ako nemaju šta drugo prikazati, ne moraju ni ovo. Kome ovo treba, samo se nasekiram pred spavanje.
Prebacimo na tursku seriju. Tamo se svekrva još nije pomirila da je dobila snahu. Sina joj snaha ukrala. A on neuk, ne zna kome bi se priklonio, majci ili ženi, muka živa. Ustajem i odlazim u noć. Tišina, tek poneki automobil pocijepa mir. Gledam u zvijezde. Pitam se koje zvijezde vide oni u Siriji u ovom trenutku. A onda pomislim na more, sunce, ovo će biti dovoljno. Star sam da mislim na išta drugo!
Napomena: Dobro se sjećam kako smo svi bili ljuti što nam ne pomognu i izbave nas iz okova rata. Nismo razumjeli kako mogu ljudi na Zapadu mirno gledati naše stradanje i patnju. Nije nam bilo jasno da neko može razmišljati o odmoru, ljetovanju, novoj odjeći, dok u Bosni ljudi pate. Svi smo mislili da je svijet nepravedan. Kako samo mogu pomisliti da je dovoljno da nam pošalju paketiće sa sitnicama, hranu. Nama treba mir!
I dobro, prošlo je od tada dvadeset godina, uglavnom nam ne treba pomoć, na ulici je mir, poneki od nas razmišljaju, a neki i idu na ljetovanje. Siti smo, zimi ugrijemo sobu, imamo struju. Ali svaki puta kad se na dnevniku pojave slike rata, a u svijetu ga uvijek ima negdje, mi se stresemo. Nerviramo se zašto nam te slike šalju da gledamo. Još nas prije emitovanja upozore da su slike uznemirujuće, pa ako imamo slabo srce bolje da prebacimo na neki drugi kanal. I sve kako bi izbjegli stres. I možda to tako i treba, ali pišem ovo samo kako bi nas podsjetio da nismo tako razmišljali prije dvadeset pet godina. Cijeli svijet nam je bio kriv i nije nas razumio.
Zato, kad dođe noć i ostanemo sami, pomislimo samo da li noćas ima neko kome je hladno, ko je gladan? Kome je ova noć posljedna!
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović / Foto ilustracija
