Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
Kažu da vrijeme liječi sve. Sve više sumnjam u to. Prošla je godina, i ništa nije bolje. I nije samo tuga, nego i ljutnja. I pitanje zašto? Ako nema pravde na ovom svijetu, zar je ne bi trebalo biti kada krenemo tamo? Zar ne bi na put bez povratka mogli ići po redu? Ako je ovaj život „kvalifikacije“ i ispit za onaj svijet, zar ne bi trebali imati svi iste uslove i vrijeme za taj put!? I sve se to pitam, evo godinu.
Kad ste sretni nekako je normalno da sreću dijelite sa ljudima. Sreća je trenutak, dođe do vas, kratko vas pomiluje i ode dalje. Ako ste bili sami, kao da nije ni došla. Sreća se dijeli sa ljudima.
Tuga vam dođe i ostane. Nju ne dijelite. Ona je vaša. Nikad od vas ne ode. Za tugu vam ne treba niko. Tugujete sami.
Smrt je tuga najgora. Odlazak drage osobe odnosi i dio vas, za vječnost. Sve što vam ostaje su sjećanja. Poneka slika, neki upamćen osmijeh. Vrijeme koje prolazi vam ostaje da povremeno ostanete sami, vratite film, prisjetite se nekih trenutaka. Tuga nikad neće proći, ne može. Nego vas to nauči da se spremite za neke sljedeće smrti. Postanete bolji, shvatite da vam ništa ne preostaje nego da od života kradete trenutke. Postanete bolji, svjesni da trebate svaki mogući trenutak posvetiti onima koje volite, biti s njima. Pokazati da ih volite, da vam je stalo. Samo tako se možete nadati da će tuga biti manja, ili da ćete bar imati više sjećanja, pohranjenih slika, ukradenih osmijeha. Da ne žalite za propuštenim.
Ali šta kad vam ukradu voljene, kada na put krenu prije nego su počeli živjeti. Kada ne stignete dovoljno puta reći da ih volite. Kada im život ili smrt, ko bi ga znao, ne pruži priliku da napišu svoju životnu priču. Šta tada?
Nije samo tuga i bol, ne to je ponor! To je rupa koju ne možete prijeći! Uvijek se vraćate i pitate zašto. Ta smrt nije ukrala dio vas, nije vam ostavila sjećanja. Ne, ona vam je ukrala i budućnost. Koliko sjećanja niste imali priliku stvoriti? Koliko zagrljaja ste propustili? Koliko radosti niste imali? Koliko puta tuge njihove niste liječili, koliko puta niste imali priliku da ih tješite? Od svake boli ima veća, ali može li biti veća od gubitka djeteta.
Zato tugu ne dijelite. Tugujete sami. Jer ste otac, majka. Jer ste djevojka, prijatelj. I vrijeme prolazi, ali bol ne liječi. Bilo bi dobro da ima pravde, bilo bi dobro!
U znak sjećanja na Šiketa, 19.07.2017 – 19.07.2018. godine
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović
