Subota, 14. maja ove godine je bila sunčana i prohladna. Mogao sam nešto raditi u voćnjaku, slušati ptice ili kositi travu u dvorištu, ali nisam. Proveo sam dobar dio dana uz televizor i različite portale, da prostite.
Nije mi žao, imam temu za pisanje, jer nikoga više ne zanimaju ni ptice, niti mravi, šljive, bagrem ni zova. Onoga ko piše o tome, već smatraju luđakom.
Narod zanima politički proizvedena histerija.
Eto recimo, uzorna nam EU i članice i nečlanice, su se te večeri takmičile u pjevanju. Manje pjevanja a više haljina, plesnih grupa i svjetlosnih efekata, ali nije važno. Dakle Eurovizija.
Pa i najveći naivac je još prije godinu dana znao da će pobijediti – Ukrajina. Providno brate, da providnije ne može biti. Politički službenici stare senilne Evrope su pripravnici i naivci. Ni običnu štelu ne umiju odraditi na malo perfidniji način. Ali bitne su zastavice, histerija, ljubav, zajedništvo, prijateljstvo i sreća.
Eto ti.
Istog dana u srcu Evrope, dođu hiljade nekih drugih zastava, koje nose oni koji prekrajaju povijest. Uporno, bez obzira i na činjenice i posljedice. Veličaju se jedni a osuđuju drugi, u potpunom kontranapadu nakon sedamdeset godina. Potpuna histerija, zapjenušanost i mržnja prema sistemu u kome su svi rođeni i odrasli. Političari u prvim redovima mirno šute i broje glasove.
Vidi čuda u antifašističkoj Evropi.
Treća i četvrta histerija su se dešavale na pet stotina metara udaljenosti. Jedan je pjevao: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…, a drugi su ga proglašavali lopovom, sa jasnom željom da zauzmu njegovo mjesto. Sve to uz zastave i usklike. Ne zaboravimo paljevine od prije neku godinu po Tuzli i Sarajevu, i šta?
Cilj je oboriti onoga na vrhu.
A suštinski je sve gore i gore, jer samo su političari jači od sudbine.
Tako od Eurovizije do bosanskih sokaka.
Najvažniji događaj te subote je prošao potpuno neprimijećen. Sahranjen je akademik Božidar Matić. Profesor Univerziteta u Sarajevu, i još petnaest svjetskih. Čovjek sa bezbrojnim naučnim titulama. Kao dugogodišnji direktor Energoinvesta ugovorio je poslove u vrijednosti nekoliko milijardi dolara.
Gigant, kojeg je vodio, hranio je stotine hiljada porodica na prostorima bivše države.
Otišao je sa nekoliko čitulja i izvješćem na kraju dnevnika.
On nije pjevao na binama, uzvikivao parole, mijenjao povijest – on je povijest pravio.
Na kraju krajeva, ono što je stvorio, niti europski gulikože, niti domaći kokošari, za dvadeset pet godina, nisu uspjeli potpuno pokrasti.
