Već dugo razmišljam ne ovu temu. Uostalom, izgleda da sam zastranio. Nisam više član ničega, osim biblioteke i Društva pisaca, a o nekim predsjedničkim funkcijama ne mogu ni razmišljati. Onda treba poduzeti sudbonosne korake i osnovati vlastitu Udrugu i imenovati se za vođu. Odluka je bila jasna i nedvosmislena.
I sve je bilo uredu, ali nisam nikako mogao odrediti kakva bi to Udruga bila. U ovoj nesređenoj zemlji ima toliko Udruga, da je to za ne povjerovat. Sve je zaštićeno, i manjine, i ptice, i pčele, i mravi, i djeca, i žene… Ma sve! Čime da se bavim, odnosno čime da se bavi ta moja Udruga, ako neće nekoga štititi ili praviti projekte da će nekoga ili nešto štititi. Nema ništa!
Čak sam i odustao od tog pokušaja, kad mi je moj komšija Muzafer rekao da ima jako veliki problem. Saslušao sam ga, i odmah znao rješenje – formiramo Udrugu.
Naziv je: « Udruga za zaštitu pravilnog pranja i njegovanja kože između nožnih prstiju».
Ha! To je to.
Plan je sljedeći. Tražiću besplatnu kancelariju da zaposlim nekoga od rođaka,
Podnijeti zahtjev da mi se iz budžeta dodijele sredstva za normalan rad i funkcionisanje. Pravilnikom ću sebi odrediti honorar, dnevnice i potrošnju goriva.
Odmah ću stupiti u vezu sa istom ili sličnom organizacijom u Švedskoj, Holandiji, Danskoj ili Engleskoj… Nije važno, bitno je da je EU. Oni će se javiti, sa određenim iznosom sredstava i naravno, odmah doći da se upoznamo i preduzmemo niz aktivnosti. Nabavim nekoliko plastičnih lavora, dječiji sapun, puder baby, još nekih maza. Pozovemo ciljanu grupu u desetak općina naše zemlje ( to je samo prva faza ) i počnemo sa radionicama, okruglim stolovima i seminarima.
Naravno, angažujemo predavače, prevodioce, štampamo letke, plakate, snimamo spotove, a sve u cilju što pravilnijeg odnosa prema našim stopalima. Svaki seminar bi završavali praktičnim radom, tj. pranjem nogu po pravilima EU, nakon kojeg bi potpuno izbrisali mogućnost gljivičnog oboljenja kože, koje se desilo mom komšiji Muzaferu.
Polaznici seminara bi dobili po sapun da ponesu kući i neki peškir, kao i adekvatnu literaturu.
Ovi kolege iz Švedske, Holandije, Danske ili Engleske bi pokupili svoje pozamašne honorare, ja bih konačno nešto profitirao, kao i dio moje bliže rodbine i prijatelja, a narod bi i dalje prao noge kako je navikao.
Zar je to uopšte važno.
Bitno je da postoji Udruga i da se nešto klepi sa strane.
