U maju se gradačački park može usporediti sa najljepšim i najuređenijim parkovima Evrope. Bilo je jutro, i sjedoh na klupu preko puta tvoje biste, Hasane.
Uvijek sam se čudio zašto kipari, radeći biste, svakog čovjeka učine starijim? Nekako mrgodnim, ozbiljnim, zabrinutim. To je bio šablon jednog vremena, epohe, valjda sistema.
Imao si svega 37 godina kada si otišao. Kada si ubijen.
Mladić.
U taj kratki životni vijek stali su blatnjavi gradačački sokaci, bijeda, glad, školovanje, učiteljevanje, blistava druženja i prepiske sa najznačajnijim intelektualcima, veliki broj izvanrednih priča, rasprava, romana…
Stala je tu čak i jedna revolucija.
A u svemu raja. Ojađeni, izrabljeni, bijedni narod bosanski. Niko ga valjda bolje opisao nije. Avlije, poderane plotove, pokrpane haljetke, istanjene ponjave, hasure i slamnate jastuke.
Svila i kadifa su bile daleko od žuljevitih ruku seljaka, fizičkih radnika, ubogih žena što na izvorima u snijegu peru poderan veš.
A za račun velikih, ti isti izgladnjeli bosanski momci i dječaci su ginuli po ratištima diljem dunjaluka, ili se vraćali jektičavi, bez ruku i nogu.
Sjedim na klupi u parku tvoje Provincije u pozadini. Moram ti reći da već odavno to nije tako.
Vedro nebo nad Gradinom, trava, besprijekorno drveće i cvijeće što odmara. Bio bi vjerovatno sretan da si tu.
Bez obzira što oni koji promišljaju i pišu, uvijek imaju mač historije i politike nad glavom. Izloženi su hvalama ali i osudama.
Ali prave stvari uvijek pobijede.
Prava priča uvijek dočeka nekoga da je prepriča.
Sjedim na klupi preko puta tebe. Usred modernog Gradačca. Majsko je jutro. Zagrizem kiflu iz obližnje pekare, od sniježno bijelog brašna, i sjetim se goniča carskih goveda.
