Svjedoci smo silnih rasprava, natezanja, i na kraju potpuno nakaradnog rješenja za naplatu RTV takse u Bosni i Hercegovini. Javni emiteri su na izdisaju, naplatu za njih vrše drugi, oni ovisni o volji pojedinih političara, i tako u krug.
A sve je moralo biti drugačije.
I nije uvijek za sve kriva politika. Sada je kriv narod.
Neplaćanje takse na posjedovanje televizijskog prijemnika, je svugdje u svijetu kažnjivo. Plaćanjem se omogućava da jedan javni prostor bude bogat sadržajima koji zajednicu tj. državu čine civiliziranom, kulturnom, obrazovanom i informiranom.
Mi ne plaćamo taksu.
Dvadeset pfeninga dnevno po domaćinstvu. Dvije žvake, jedna četvrtina cigarete, kusur koji ne uzimamo…
Mi ne želimo da svoj javni prostor pročistimo od raznoraznih vašarskih sadržaja. Mi nismo svjesni svoje gluposti puštajući da nam se javnost formira na osnovu Farme, Big Brothera, Granda…i ostalih cirkusa, koji nam zaglupljuju djecu i dovode ih u poziciju da ne poznaju niti vlastiti jezik, pravopis, pa ni historiju. Ujedno im se iz nekih stranih centara briše i posljednji osjećaj domoljublja.
Privatizirani mediji ( štampani su bilteni oglašivača i politike), razne tv i radio kuće se zasnivaju na radu polupismenih novinara, koji u beskrajnom strahu za egzistenciju, hvale poslodavce i njihove najbliže.
Elem, jedino bi taksa donijela neovisnost. Taksa bi donijela dokumentarni, dječiji, dramski, zabavni, informativni, i sve druge programe, koje bi radili vrhunski profesionalci.
Ali, mi ne plaćamo taksu i licemjerno se smijemo propadanju javnih servisa.
Mi živimo u vašaru medija zadnjeg kvaliteta u ovom dijelu Evrope.
Baš nas briga. Mi kao i obično imamo zakašnjelo razmišljanje.
Moramo imati barem toliko svijesti, da ih zadržimo, radi sebe i generacija koje dolaze.
Ne krivimo nikoga drugoga.
Za dvadeset pfeninga dnevno po domaćinstvu, imali bi kvalitetniji život.
Mi to nećemo.
Krivi smo mi.
