Danas je godišnjica smrti Ahmeda Muradbegovića po kojem nosi naziv Javna ustanova Centar za kulturu u Gradačcu.
Tim povodom prenosimo tekst o Ahmedu Muradbegoviću objavljen u magazinu za kulturu i društvo “Biserje” u izdanju Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u BiH.
Ahmed Muradbegović, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, novelist, dramski pisac, reditelj i esejist, preminuo je na današnji dan, 15. marta 1972. godine u Dubrovniku. Rođen je 3. 3. 1898. u Gradačcu. Otac Ahmeda Muradbegovića, Hilmi-beg, po ženskoj liniji potječe iz poznate porodice Gradaščevića, a po muškoj od tuzlanskog Ahmed-kapetana Muradbegović, dok mu je majka, Alema, rođ. Ibreljić, iz sela Mionice kraj Gradačca. Prema porodičnom predanju, Muradbegovići su iz Budima doselili u Tuzlansku nahiju, u vrijeme turskog napuštanja Ugarske. Brat je slabo poznatog i praktično danas zaboravljenog bošnjačkog pisca Huseina Muradbegovića.
Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu (1910), pohađao je tri razreda gimnazije u Tuzli (1911/12–1913/14), do njena zatvaranja (1914). Iz Tuzle prelazi u sarajevsku Veliku gimnaziju (današnju Prvu gimnaziju), koju također zatvaraju, a njega isključuju zbog dovođenja u vezu s akcijama za oslobođenje od Austro-Ugarske. Nakon isključenja, IV i V razred pohađao je u Bihaću (1916/1917), da bi 1917. godine bio mobiliziran u austrougarsku vojsku i u njoj služio do kraja Prvog svjetskog rata. Završni ispit položio je u sarajevskoj gimnaziji 1919. godine. Iste godine upisuje studij prava, a nakon dva semestra prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao na grupi za nacionalnu historiju (1930), opću historiju (1931) i historiju južnoslavenske književnosti, latinski i njemački jezik (1930). Profesorski ispit položio je 21. 4. 1934. godine. Naporedo je završio Glumačku školu u Zagrebu (1920–1922), u kojoj je slušao predavanja poznatog reditelja J. E. Ozarovskog, B. Gavelle, M. Ogrizovića, M. Begovića, V. Nazora, M. Ružičke Strozzi, L. Mansvjetove i univerzitetskih profesora S. Ivšića i A. Scheidera.
Bio je član drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1921–1926), pomoćni reditelj B. Gavelle (1923–1924), kao i nastavnik scenskog jezika i dramske književnosti (1926–1931). Nakon ukidanja Glumačke škole, u narednoj deceniji radi kao profesor maternjeg jezika, historije i geografije. Godine 1931. postavljen je za suplenta Prve realne gimnazije u Zagrebu te, potom, premješten na mjesto suplenta Realne gimnazije u Karlovcu i dodijeljen na rad Prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu (1933). Državni stručni ispit položio je 25. 10. 1934. godine, koji je bio nužan za pripravnike državnih centralnih pozorišta. U periodu između dva svjetska rata bio je kandidat za upravnika Splitskog i Sarajevskog pozorišta. Kandidature nisu uspjele zbog Muradbegovićevih odbijanja da se uključi u članstvo ondašnjih političkih stranaka. Za intendanta (upravnika) Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu imenovan je 4. 6. 1941. i tu je funkciju obnašao sve do aprila 1945. godine. Od 19. 4. 1945. do 21. 3. 1946. godine nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Sarajevu i Zenici zbog angažmana u radu Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu.
Od 1. 7. 1946. do 30. 5. 1947. godine radio je kao korespondent u Sreskom zadružnom savezu u Gradačcu, a 1. 6. 1947. godine premješten je za korespondenta u Gradskom narodnom preduzeću za snadbjevanje u Tuzli, sa zadatkom da, uz saradnju s kasnijim upravnikom Narodnog pozorišta u Tuzli R. Zoranovićem, osnuje dramsku sekciju “Mitar Trifunović Učo”, koja će kasnije prerasti u samostalnu profesionalnu pozorišnu ustanovu. Nakon sudjelovanja u osnivanju Tuzlanskog pozorišta, honorarno je angažiran u njegovom radu od 2. 2. 1949. godine. Poslije povratka građanskih prava, službuje u ovom pozorištu od 1. 1. 1950. do 31. 8. 1954. godine (kao reditelj od 1. 1. 1950. do 1. 4. 1952., a potom i kao umjetnički rukovodilac od 1. 4. 1952. do 31. 8. 1954. godine). Uz ove poslove sudjeluje u osnivanju časopisa Pozorište (1954) i angažira se na ostvarivanju avangardističkog narodnog teatra. Od 1. 9. 1954. do 31. 8. 1957. godine zaposlen je kao reditelj i umjetnički rukovodilac u Narodnom kazalištu u Dubrovniku. Uključuje se u akciju pokretanja i osnivanja Dubrovačkih ljetnih igara, potom radi kao direktor drame u Banjoj Luci. U penziji je od 1960., nakon čega prelazi u Dubrovnik i u njemu ostaje do same smrti 15. 3. 1972. godine. Sahranjen je upravo u Dubrovniku, na groblju Boninovo.
U književnosti se javio zbirkom Haremska lirika (1921). Novelističke zbirke, bošnjačke tematike, pisane su pod utjecajem ekspresionističke poetike, ali i s elementima tradicije, u smislu poetike preporodnog modernizma i postpreporodnog tradicionalizma (Nojemova lađa, 1924; Haremske novele, 1924; Svijet u opancima, 1936; U vezirovim odajama, 1941). Najviše priznanja stekao je dramama, posebno ekspresionističkom dramom Bijesno pseto (1926), tematski vezanom za borbu osamljenog pojedinca s gomilom, za koju je dobio Demetrovu nagradu. Drame je većinom objavljivao u časopisima, a izvođene su u pozorištima u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Zenici, ali i na inostranim pozornicama (Mlinar Andrija, 1930; Majka, 1933; Na Božjem putu, 1936; Husein-beg Gradaščević, 1942; Rasemin sevdah, 1942; Ljubav u planini, prema libretu što ga je Muradbegović napisao za Moranu J. Gotovca, 1943., i dr.). Objavio je i povijesnu studiju Omer-paša Latas u Bosni (1944), dok mu je posthumno objavljen roman Ponos (2004), „roman iz muslimanskog aristokratskog života“ koji je za objavljivanje priredio prof. dr. Muhidin Džanko.
Pored Hamze Hume, najznačajniji je predstavnik avangarde u bošnjačkoj književnosti. Kompletan književni opus ovog autora najočitiji je primjer unutarnje višestrukosti i naporednosti u bošnjačkoj književnosti između dva svjetska rata, odnosno njenih neoizama i poetičkih alijansi, koje pogotovo kod Muradbegovića znače ne samo obnavljanje elemenata preporodnog modernizma, već i elemenata postporeporodnog tradicionalizma, uključujući i priču o prošlosti. Dominantne su figure novih vremena i povijesnih raskršća te jednako tradicionalna figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti.
Iako je vrlo uspješno pisao različite književne žanrove, Ahmed Muradbegović najznačajniji je kao dramski pisac. Dvadesetih godina 20. st. postao je najeminentniji bosanskohercegovački dramski autor koji se opredijelio za ekspresionizam i uopće avangardni pokret u umjetničkom stvaranju i time usmjerio čitavo bosanskohercegovačko dramsko stvaralaštvo ka novim i modernim evropskim tokovima. Neke njegove drame nisu objavljene, ali su igrane u pozorištima, što je slučaj s dramama: Srdžba podzemnog kralja (1927), Mlinar Andrija (1930), Rasemin sevdah (1942) – nova inačica drame Unesite mrtvaca, Junaci iz kasabe (1942). S druge strane, neke Muradbegovićeve drame nisu ni izvođene ni objavljene: Robijaš (1927), Danas im je dobro (1940), Ljuba Strahinjića bana (1951), odnosno Ljuba Banović Strahinje (1963) ili Anatema (1969).
Priredio: Elmir Spahić
__________
(Odlomak)
PRVA SLIKA
Iskrivljeno dvorište, kao da je izrezano iz svijesti uzrujana turbulentna čovjeka. Kuća u pročelju i taraba oko dvorišta, u kosoj perspektivi, kao da se sve, nekuda naginje, propada. Uza stepenište žmirka tanak visok – kandelabar. U taj nagnut, gotovo fantastičan prostor, doluta, iz mraka, i hvata se za kandelabar.
PETAR STANIĆ (gleda u svijet otvorenih očiju i vidi sve izobličeno, unakaženo. Zemlja i noć zbile se u tvrdu masu i zaustavljaju mu korak. Noć je oblačna i vjetrovi huje muklo nad krajinom. Tutnji mukli šum kroz planine. Gase se zvijezde. Sprema se prolom ljudi, oblaka i neba. Petar urla riječi u taj urnebes, kao kletve): Šta je to? Gdje sam ja? U paklu? U talionici? U rudokopu? Ništa se ne raspoznaje! Eto! (Klekne) Poda mnom je zemlja. (Polagano ustaje) Rastem iz nje, kao stablo. (Gleda u visine) Nada mnom je nebo: glavom bih ga dotaknuo! Strašno! Izgleda kao oderana životinjska koža, razapeta nad svijetom da se suši! Čija je to koža? Božja, ili vražja! (Penje se na uzvisinu po stepenicama) O, Gospode, Bože moj! Jesu li to tebe razapeli nad svijetom?! Bog je pribijen nad mojom glavom! Umorili su boga! Od njegove krvi slijeva se potop na zemlju! Ja plivam po božjoj krvi! Zvijezde su grudve usirene krvi! Oblaci su rastvorene rane!… Jao! Nebo se spušta na zemlju! Omata me u svoj krvavi ogrtač! (Krikne i sruši se do podnožja kandelabra) Ah! Prokleti život! Prokleta noć! Stisli su me u svoje gvozdene ralje i žvaču me, kao udav svoju žrtvu! Niz laloke mu se toči moja krv, crna kao katran! (Uznemireno) Kuda? Kamo? Sve se ruši u svemirsku prazninu! Ah! Hoću naprijed! Hoću napolje odavde! Hoću kopna da se dohvatim! Gdje je moj nožić! (Vadi nožić iz sare) Evo ga! Tu je! Rasporit ću sluzavi plašt i iskočiti iz krvave, zagušljive vreće! Na suho! Na kopno! Na zemlju! (Pipa po zemlji) Tu je ona!… (Ljubi zemlju) Draga, lijepa, umiljata zemlja… (Ustaje i stavlja nožić natrag u saru) Sad je dobro! Sad sve vidim. Sad sam opet slobodan… (Razgleda oko sebe) Čija je ovo kuća? Moja? Ne, ne! To je leglo škorpionȃ! Ako padnem među njih, ubost će me repom… Oprezno samo… šuljati se treba… šuljati… (Iz vrata, na gornjim stepenicama, izlazi stari Joksim, s praznim demižonom u rukama)
(Joksim i Petar)
JOKSIM: Ko je to?
PETAR: Ja.
JOKSIM: Oh Bože!
PETAR: Ne boj se! Neću ti ništa!…
JOKSIM: Otkuda taj glas?…
PETAR: Nisi ga zaboravio?
JOKSIM: Ne mogu da vjerujem…
PETAR: Ti si Joksim. Moj poočim. Tvoja žena Stana, moja pomajka, našla me je, prije dvadeset i sedam godina pred crkvom, zamotanog u novine, kao komadić kruha i odnijela me kući… Ja sam Petar Stanić! Tvoj posinak!…
JOKSIM: Petar! Sanjam li ja to, ili me sablasti progone?
PETAR: Bojiš me se? Uzmičeš pred mojim glasom? Možda imaš pravo! Od malog šteneta naraslo je bijesno pseto, divlji kurjak, spreman da zaskoči na sve što ga progoni!… Osim tebe… (Zagrli Joksima) Moj najdraži starče!
JOKSIM: Ma jest! Ti si to! Petre! Dijete! Sine moj! (Zagrli Petra i onda mu se zagleda u lice) Pa kakav si to postao, sine moj…
PETAR: Život me je učinio takvim…
JOKSIM: Kazali su da si mrtav…
PETAR: Ko je to kazao?…
JOKSIM (sustežući se): Pa on… gazda Stavro… Gospodar ove kuće… On je prvi pronio…
PETAR: On! Ne znam zašto… Ali nije mnogo pogriješio. U talionici željeza u Belgiji, gdje sam tri godine radio kod najužarenijega kazana da privrijedim sebi za ženidbu s onom koja mi je dala riječ na polasku…
JOKSIM: Desa… tvoja bivša zaručnica…
PETAR: I sadašnja zaručnica, starče…. i uskoro žena moja… (Nastavlja dalje staru misao) Tamo, u toj stranoj zemlji, na radu…
JOKSIM: Znam… čuli smo… Kotač od mašine te je prignječio…
PETAR: I ostavio me, ipak, na životu, s dobrom odštetom od tvornice, s džepom punim novca, da započnem, s mojom Desom, novi život, starče!
JOKSIM (s prizvukom gorčine): Novi život, Petre…
PETAR: Što? Zar se novi život, ovdje, ne može više započeti?… Zar se je što izmijenilo ovdje, starče?…
JOKSIM (s uzdahom): Ah, moj Petre!…
PETAR (gleda ga): Kao da me sažaljevaš?…
JOKSIM: Tvoje muke su mi pred očima…
PETAR: One koje sam pretrpio…
JOKSIM: I one koje te još čekaju…
PETAR: Poočime! Ti mi tajiš nešto! Zar se kakvo zlo desilo Stani, mojoj pomajci? Ili Joki, mojoj posestrimi, jadnoj idiotkinji?… Ili tebi? Ili, možda, nekome drugome?… Šta je? Zašto ne govoriš?…
JOKSIM: Moraš biti hrabar, Petre…
PETAR: Reci šta je! Ne muči me više!…
JOKSIM: Desa je…
PETAR: Možda mrtva?!…
JOKSIM: Jest… ali samo za te…
PETAR: Šta to znači? Gdje je ona?
JOKSIM: U ovoj kući…
PETAR: Kako? Odakle?… To nije njezina kuća…
JOKSIM: Sada jest. I sam Bog me je poslao preda te da ti javim tu vijest i pripremim te na najgori čas…
PETAR: Kako? Ne razumijem te… Ovo je kuća Stavre, bogataša. Onoga koji je pronio – kažeš – glas da sam ja mrtav! Šta radi ona ovdje? I šta ti, ne znam, opet, radiš u ovoj kući?
JOKSIM: Osiromašio sam, Petre, poslije tvoga odlaska. Dvoje iznemoglih i starih ljudi, tvoja pomajka i ja, a u kući Joka suludo djevojče, nije nam preostalo ništa drugo…
PETAR: Nego da služite ovdje… Ne, neće to tako ostati!… Još večeras ćete, zajedno sa mnom, svojoj kući…
JOKSIM: Dobro je… mi ćemo poći s tobom, ali ona…
PETAR: Moja Desa…?
JOKSIM: Ona će ostati ovdje…
PETAR: Ti me plašiš, starče…
JOKSIM: Ne ljuti se, Petre!… Saslušaj me do kraja!… Odmah, poslije tvoga odlaska, nije prošla ni godina dana, a tvoja se Desa…
PETAR: Što?
JOKSIM: Zaručila u ovoj kući…
PETAR: Zaručila?… Ti se šališ sa mnom…
JOKSIM: Ej, kad bi to bila samo šala!…
PETAR: Moja Desa se zaručila?! Ovdje? U ovoj kući? S kime? S njezinim gazdom! Stavrom?! Starim prepredenjakom?
JOKSIM: Ne, već s njegovim sinom Miladinom…
PETAR: S onim razmaženim ljepotanom koji se sa mnom u djetinjstvu tukao?…
JOKSIM: S njime, Petre…
PETAR: Je li se vjenčala?!…
JOKSIM: I vjenčala se, danas, za njega… Evo, sad idem po vino u podrum, da proslave vjenčanje.
PETAR (tupo bulji): Vjenčana je! Ni poručila mi nije…
JOKSIM: A gdje? Kako? Kad si mrtav bio za nju!…
PETAR (skrši se na tle): Au, Gospode! Zar si zato stvorio čovjeka da mu prirediš ovakove muke sada!…
JOKSIM: Nemoj da se žalostiš! Možda je tako bolje za te… I ko zna da li bi, uistinu, bio sretan s njome… Nitko to ne zna, Petre…
PETAR: Zar sam se zato borio u tuđem svijetu, u ognju, vodi i blatu, i izlagao svoj život za nju, da doživim ovoliku propast od nje, od zaklete svoje vjerenice…
JOKSIM: Da te je bila vrijedna, zar bi ti to učinila?! Gospodska ćud se pojavila u njoj! Bogatstvo joj zapelo za oko i postalo joj vrednije i od tvoga rada, i od tvoga žrtvovanja…
PETAR (skoči): Ne! Ja to ne vjerujem! Nju su doveli ovamo na prevaru… Ona nije svojom voljom došla…
JOKSIM: Došla je, Petre…
PETAR (još ne vjerujući): I zakletvu koju mi je dala na polasku – pogazila?!…
JOKSIM: Ah, njezina zakletva!… Što ona znači za nju ako joj drugi više obećava!…
PETAR (s nepodnosivim bolom): Lažeš, Joksime! Desa nije takva.
JOKSIM: A ako je postala takvom… Čovjek se mijenja, kao i vrijeme…. svaki čas je drugačije…
PETAR: Onda prokletstvo na njezinu dušu! I njezino djelo! Osveta i svi bjesovi ovog svijeta na nju!…
JOKSIM: Ne, Petre, ne! Pregori! Život je takav! On nosi i zlo i dobro sa sobom! A zlu se treba uklanjati, da ostane samo dobro pred nama…
PETAR: Dobro… Od prvog dana, kad me je našla tvoja žena pred crkvom kao grudu smeća, i od polomljenih rebara u talionici željeza u Belgiji, pa do ovog trena, kad me ljubav iznevjerila, moj je život zlo! Zlo, iz samoga pakla izniklo, da – sve što je zlo – ponovno baci u pakao!…
JOKSIM (uplašeno): Petre!…
PETAR: Tako je! Jer dobro ne posvećuje zlo, a zlo osvećuje zlo!
JOKSIM (očajnim uzvicima): Nije tako, Petre! Nije tako!…
PETAR: Tako je! Ja živjeti neću ako to ne osvetim! Moje patnje, moja krv, moja vjera u ljubav, u sreću, u čovjeka vape za odmazdom! I u mojoj nesreći neka se utope sve sreće onih koji su me odgurnuli u propast!…
JOKSIM (sve jače): Petre! Zaklinjem te svim što ti je sveto, tvojom srećom, tvojom ljubavi i životom, okani se zla! Ne pomišljaj na osvetu! Ja znam, razumijem. To što su ti učinili, nije dobro, to je zlo! Ali osveta je strašnija od svih drugih zala! Na svijetu nema ništa gore od osvete! I plač i suze bolje su od osvete! U osveti je nasilje! A u nasilju i vlastita propast! Ne, Petre! Ne pomišljaj na nasilje! Okani se osvete! Zaklinjem te tvojom pomajkom koja ti je ime dala i život sačuvala! Tim imenom te zaklinjem! Zaboravi na zlo! I misli na dobro! Ti si još mlad! Još si čvrst i jak! Još možeš sebi novi život potražiti, novu sreću pronaći! Poslušaj me, Petre, i vrati se dobar nama, svojoj pomajci, meni, svome poočimu, kao i ocu, i njoj, posestrimi, slaboumnoj Joki koja će ti se, u svom nedužnom ludilu, ponajviše radovati…
PETAR (nešto smirenije): Znadem, Joksime. Vjerujem ti. Ali ja nisam puzavo štene koje liže čizmu svome gospodaru kad ga nogom odgurne! Ne, Joksime, ono što je moje, zakleto moje, nitko neće oteti! I što je moja ljubav silnija, to će i moja mržnja biti krvavija! Ili ću učiniti svoju Desu svojom, ili će u mojoj propasti biti i njihova propast!…
(Iz kuće izlazi Stavro)
Izvor: Antologija bošnjačke drame 1, prir. Almedina Čengić, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2020.
__________
Radio Gradačac / Biserje
