Oni koji su tamo ostali i danas je zovu Gradina. I svi redom naglašavaju njezina prva dva slova, kao da time odaju priznanje nepoznatim neimarima. Čak i oni koji od rođenja ne uspijevaju izgovoriti niti jednu riječ koja u sebe uključuje „r“, bez imalo poteškoća kazuju Gradina. Do nje je još uvijek, kao što je bilo i onda, najsigurnije doći pješice, prečicom kroz kapiju čiji je kamen sada, dojavljuju mi promatrači, daleko sjajniji i neizmjerljivo osjetljiviji nego što je bio onda kad sam ga doticala svojim tabanima. Iza kapije se, i poslije ovoga rata, skreće desno, tik uz gimnaziju koja je to odavna prestala biti, pa opet desno i desno, sve do ulaznih vrata. Na Gradinu, kod Gradine, iz Gradine, uz Gradinu, u Gradini, ponavlja se tamo, zasigurno, i jutros. Kazuju oni čije sam pretke nekada, želim vjerovati, susretala penjući se gore. Na nju. Slutim, oni jedni drugima prepričavaju prve kave, prve nevjere, prve svađe i prve dodire, a ne zatajuju ni posljednje susrete i skršenu nadu. I uz sve spominju Gradinu. Ona je danas njima sve ono što je nekada bila meni. Uvijek isto. Kao da se u tih četrdeset i više godina nisu ponovili ratovi i rušenja, proslavile obnove i zakletve, pojačale vlage, plijesni i zaboravi. A ja? Kad bih se pogubila na svom putovanju, ne želeći ostati tamo gdje bih se našla, ali još manje stići tamo kamo sam, na nagovor jačih od sebe, krenula, ukazala bi mi se Gradina. Velika, brižna i ponosna. Rijetko sigurna točka na slabovidljivim koordinatama djetinje biografije. Povijesna Gradina, dom slavnih sjeverno bosanskih begova, kula koju će krajem devetnaestoga stoljeća oromansirati pripovjedač u čijem će peru kritičari i povjesničari prepoznavati snažan utjecaj velikog Augusta Šenoe, bila je jedino mjesto na koje bi me, u našim rijetkim susretima, odvodio moj otac. On, muškarac koji je svojim koracima sijao priče najrazličitijih okusa, i ja, djevojčica, njegova prvorođena, povjerena drugima na odgoj. Očev lik, i puno godina poslije, kad se stanem propitivati i u literaturi tražiti njemu slične, ocrtavat će mi se u sjeni Gradine. Ćaća sjedi, pušta kolute dima i ispija rakijicu, a ja nasuprot njemu lizuckam neku crvenkastu preslatku gaziranu vodicu. Ima pet, šest, sedam godina, uvijek je ljeto i u Gradini je ugodno. Stolovi su niski, okrugli, a jastučići šareni i svjetlucaju. Otac priča o Husein – begu Gradaščeviću, lijepoj Mejri, muslimanima i katolicima, spominje Vidaića, sukobe, nepravde i nesreće. Slušam pažljivo jer on kazuje lijepo. Smije se i žalosti, i ljuti se i navija, a katkada, pri samom kraju priče i zaplače. Kako bi mi tek pripovijedao o Snjeguljici, da je na vrijeme za nju čuo, a tek da ju je susreo u djedovoj šumi, pomislit ću puno godina poslije kad uspinjanja i silaske s Gradine oplahne prva magla i kad se zapitam o posljedicama koje će ostaviti neslušanje bajki u pravo vrijeme. Da sam u predškolskoj dobi i ja, poput većine djevojčica moga uzrasta, pristala da vuk pojede Crvenkapicu pa da se Crvenkapica živa i neozlijeđena išeta iz mračnoga trbuha, možda bih se poslije manje plašila zvijeri na gradskim ulicama. A možda bih imala i više povjerenja u markantne lovce što se smiješe s televizijskih ekrana. Možda bih, a možda i ne bih. Jedno je samo sigurno: u Gradini, na Gradini, uz Gradinu, netko mi je zarana, ne znam mu ni imena, ni roda, ne znam ni je li travka, zraka ili duh, prišapnuo ime staze kojom ću koračati. „I kud god kreneš, bilo da slijediš putokaz lijevo ili desno, ti ćeš nabasati na književnost“, uvjeravao me. „Jer ovdje, s nama, naučila si kako se slušaju priče. Uvijek iste, a opet uvijek drukčije“. Znat ću da govori istinu.
Julijana Matanović rođena je 6. travnja 1959. u Gradačcu (Republika Bosna i Hercegovina). Od svibnja 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a Studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Poslijediplomski studij završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1989. godine na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim “Uzdasima Mandalijene pokornice”. Doktorirala je 1998. godine temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća. 1. rujna 1993. postala je zaposlenica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. je članica-suradnica HAZU. Početkom 2018. – u zvanju izvanrednog profesora na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku – odlazi u prijevremenu mirovinu i zajedno s kćerkom Magdalenom i suprugom akademikom Pavlom Pavličićem, preseljava se u Osijek.
Radio Gradačac / Facebook Julijana Matanović
