Najnovije vijesti

Naša Lejla: Iz budžaka uspomena – Kino Partizan

20/09/2017 | objavio Radio Gradačac
Naša Lejla: Iz budžaka uspomena – Kino Partizan
Kolumna

Za Radio Gradačac piše naša Lejla Avdić Pašagić

Kada dođu hladniji dani, pojačava se komunikacija u porodici. Saobraćaj je usporen, niko nigdje ne žuri i više vremena provodimo u kući.

Na temu dolaze razne zgode, a bogme i nezgode.

Najviše volim pričati sa najstarijim u familiji. Oni mi dođu kao začin jednog vremena prohujalog i uvijek nostalgičnog.

Tako sam svoj ovogodišnji odmor provela u društvu moga dragog oca. Dotakli smo se raznih tema, smijali se, a ponekad malo i oćutali. Kao da smo nekim ljudima iz davne prošlosti odali počast.

Elem, jedna od priča koja me nasmijala i poškakiljala oko srca je kino Partizan. Mislim da je svaka generacija sačuvala crtice iz prošlosti vezane za kino.

Pričao mi stari da su se vazda bavili nekim marifetlucima. Kao što je kalemljenje kupona na karte, ulazili su na prevaru, a izlazili povučeni za uho. Ipak je lik na biletarnici bio malo pametniji od njih. Znalo se desiti da je više posjetilaca u kinu nego prodanih karata. Pa je na snazi bilo upozorenje, nema filma, prvo kontrola karata. Zamišljam kako je vesela bila atmosfera dok jedni po jedni na očigled svih prisutnih silaze do ulaza po svoju kartu. Bilo je bezbeli uvijek lukavih koji su i pored sve strašne kontrole mangupski znali okrenuti mlin na svoju vodu.

Dok mi je pričao o omiljenim western filmovima gledala sam njegovo staro lice. Mimikom je odavao radost minulih dana. Mogla sam naslutiti film u njegovoj glavi. Pokrenula se lavina osjećaja. Bilo je to teško vrijeme, poslijeratna obnova. Kriza u svemu osim u drugarstvu. Toga su barem imali na pretek.

Onda se sjetim naših posjeta kinu. U donjem lijevom uglu Veso peć. Mi na balkonu, uvijek.

Mislim da je prvi film koji sam tamo odgledala bio Sandokan. Sjećam se da su uvijek letjeli papirići prema nekoj simpatiji, a žvaka u kosu nekome za koga te boli briga. Ono što nas je sve nerviralo je neki pametnjaković koji ode na predstavu u 17 h i u inat nama koji možemo i kasnije prepričava kraj! Dobro pamtim ko je bio uljez moje generacije 😀

I najbitnije skoro da zaboravim! Tučo ❤️️ i neponovljive špice slane. Naša šega i maskota kina. Jednostavno ne idu jedno bez drugog.

Bilo je to vrijeme radosti vrijedno spomena i poslije toliko godina. Nisam nikada sa nekom simpatijom otišla u kino. Ali se sjećam zvuka poljubaca onih koji su imali tu sreću da arhiviraju i to u uspomene.

Mnogi gradovi i danas uživaju draž te vrste, ali Gradačac kao da je zaledio kad je bilo najslađe. U budžak uspomena.

Radio Gradačac / Naša Lejla Avdić Pašagić 

Fotografije: Mersed Trakić (Fikret Isić – Tučo), ilustracija (plakat Sandokan)

Nastavit će se …, bez obaveze, onako kad nadođe …

Comments are closed.

YouTube