Za Radio Gradačac piše naša Lejla Avdić Pašagić
Autobuske stanice su tužna mjesta. Mnogo suza pamte, rastanaka i oproštajnih poljubaca. Čekam svoj bus i posmatram ljude oko sebe. Pored mora kofera i uobičajene prtljage, na podu stanice čuče torbe spremljene sa puno ljubavi. Zveckaju tegle i zdjelice. Bezbeli friška zimnica, ajvar i džemovi razni. Putuju svijetom u frižidere studentima, radnicima u neke druge države, familiji u daleke krajeve. Ipak je najbolje domaće.
Gledam te ljude, neka ih sjeta zagrlila. Teško je otići od kuće, teško ostati u beznađu. Malo riječi se razmijeni. Samo pogledi u daljinu i tiho odhukivanje. Nostalgična aura putnika i aura brige domaćina. Pokušavam da se zamislim sa obje strane. Nije lako!
A pored svega, kiša rominja. Grozno vrijeme za rastanke. Ugodno za putovanje i šaranja po zamagljenom prozoru autobusa … volim te ko babine jabuke. ❤️️
Ušla sam tako zamišljena u svoj bus, a tamo … veselju kraja nema. 😃
Putnika komada tri. I šofer. Barice po podu što nam govori … da prokišnjava. Ma hajde nije smak svijeta. A na radiju narodnjak koji stomak može podnijeti možda u sedam poslije podne, ali u sedam ujutro jedva.
Ali ima lijeka.
Moj pogled šamara zelena prostranstva lijepe naše domovine. Usnule kuće i roletne na pola, podsjećaju na neka umorna lica. Kiša im ne da da se razbude. Zemlja pije žedna i izmorena. Vraća boju livadama. Drveće strši gordo u vis i uživa u ovom dugo očekivanom tušu. Kiša je milost. Infuzija prijeko potrebna. Prolijeću živopisni predjeli i crtaju slike u oku. Nekako me asocira na život ovaj naš karavan. Svega stane u taj koš. Loše treba protresti na dno, a dobro ostaviti na površini da miriše kao i ova kiša.
Na mom putovanju pređem preko četiri velike ljepotice. Sana me prati od samoga starta. Na mjestima procvjetala od silne suše, ali bistra i pitoma. Uvija kukovima i skakuće na brzacima. Preuzima scenu Vrbas, hladan i ljut. Ne družimo se dugo, ali dovoljno da se ispitamo pogledima. Na pola puta iskrsne Ukrina. Tiha i mutna. Načičkana ribarima. I na kraju Bosna ponosna. Široka, brza i gizdava. Hući i nosi sve u zagrljaju. Ostavim je u zadnjoj rundi moga puta. I čekam ulazak u carstvo uspomena. I odmah tu iza krivine počinje srce malo jače da lupka. Evo mi bivše škole, mog dnevnika mladosti. Eno i Gradine s istim inatom blješti. Park nam je najljepši u mahali, a i dalje. I grade moj, meni se Trg sviđa. Bit će radosti gdje ima mladosti. Nije što je pred nama, ali smo najljepši. Bez razmišljanja ❤️️
Radio Gradačac / Naša Lejla Avdić Pašagić / Foto: ilustracija
Nastavit će se …, bez obaveze, onako kad nadođe …
