Za Radio Gradačac piše naša Lejla Avdić Pašagić
Bezbrižni dani djetinjstva često su bili “natovareni” obavezama koje možemo podnijeti.
Tako smo bili od koristi, osjećali se bitnim i često pohvaljeni u društvu starijih, što nam je još kako značilo. Sve se nekako podnosilo, “mazali” nam oči riječima na kojima nisu štedjeli, ali činjenica da su roditelji naručili ćumur usred ljeta nas je uništavala. Vladalo je mišljenje među rajom da je u pitanju neka opaka zavjera ili kazna, ko će ga znati. 😃
Elem, niko nam ništa nije morao ni reći. Kante u ruke i s tovarom put šupe. Ali…hvala Bogu što smo u svemu znali naći radost. Pored smijeha, šaranja prljavim rukama po licu, udarničke pjesme, tražili smo radost u velikoj hrpi ispred nas. Ni danas mi nije jasno, zašto su nas privlačile te žice? Da, žice! One koje ostanu od miniranja u rudnicima. Zelene, plave, žute…žice.
Preuzimalo je sve takmičarski duh. Ko će više naći tog novootkrivenog blaga. Šta smo poslije radili s njima, tog dijela se ne sjećam. Ali koju radost su nam donosile, nikada neću zaboraviti.
Sjedim pored prozora i mislima putujem u djetinjstvo. Sretna sam što smo radost nalazili u tako malim stvarima. A snažno i duboko je ostala u nama. Zahvalna sam roditeljima na tako važnim lekcijama koje su iz dječije perspektive izgledale kao kazna. A sada vidimo da je to ljubav, zaraza i za naredne generacije.
Samo mi se čini da ćumur unosi još uvijek neka stara raja. Da li je u pitanju veza sa djetinjstvom ili neki novi klinici pecaju neke nove žice? 😉
Radio Gradačac / Naša Lejla Avdić Pašagić
Nastavit će se …, bez obaveze, onako kad nadođe …
