Za Radio Gradačac piše naša Lejla Avdić Pašagić
Ugodno jutro klizi u novi dan. U našoj kući svaki dan ima svoju notu. Radio je bio i ostao karika bez koje je “gluho”. Znači, nešto kao član porodice. Ponekad sam, još kao mala, zamišljala sve te male ljude koji žive u radiju. A onda, mnogo godina poslije, upoznala sam velike ljude koji žive za Radio. I ono u čemu se slažemo stari i ja, u pravo vrijeme na pravom mjestu.
Stari je započeo tradiciju glasanja oko 8 h svako jutro. I svaki dan bilo je čarobno gledati taj ritual. Na početku, telefon je bio onaj stari čiju slušalicu ne možeš nositi po kući. Vezu nije lako dobiti u tom terminu, tako da je draž u svemu bila još veća. Bilo je smijeha i light psovki ponekad. Tu su se razvila neka nova prijateljstva. Glasovna. Ljudi su znali jedni za druge da postoje i samo im je bilo važno da se čuju u toj jutarnjoj smotri. I dan može da počne. Sjećam se da je stari jedno vrijeme zabušavao, pa smo znali dobiti poziv sa Radija i zabrinuto pitanje voditelja: “Je li sve uredu? “.
Bilo je tu prilike da se upute pozdravi i poželi neka pjesma. Smijali smo se često onima koji pozdravljaju nekoga s kim sjede, zamišljajući kako to simpatično izgleda. Budili smo slike širom otvorenih prozora, zelenih livada, radio na prozoru, vrijedni ljudi u poslovima, a sve lakše uz lijepe note i ugodne glasove. Bilo je tu čestitki za rođendane, suza i dirljivih riječi.
Radio je u našoj kući tradicija. I kada pomislim koliko zajedničkih uspomena nam je ispleo u bogatu ponjavu života, ostaje mi samo da kažem: “Hvala raja, vi mali ljudi koji živite u radiju, vi velika srca koja radite za Radio! “.
U pravo vrijeme, na pravom mjestu ste nam zauvijek 
Radio Gradačac / Naša Lejla Avdić Pašagić
Nastavit će se …, bez obaveze, onako kad nadođe …
