Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

OPET ON: BEZ DOBROG NASLOVA

14/05/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: BEZ  DOBROG NASLOVA
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Zato što smo provincija u pozadini,  mali,  ili ko zna zbog čega, tek u Gradačcu kulturnih događaja  nema, ili  ih nema  dovoljno, ili nam se ne sviđaju ako ih ima. Kad razgovarate sa ljudima u ovom gradu, reći će vam da Gradačcu nedostaje kulturnih događaja,  a kojih? E to zavisi s kim razgovarate, kao i bilo gdje na svijetu.  A ako se kada i dese, zato što su rijetki, ili zato što takve ne priželjkujemo, uglavnom  će proći  bez odjeka i dovoljno  posjetilaca.

Mnogo je razloga za to. Gradačac nema adekvatan prostor za organizaciju iole zahtjevnijih projekata. Jedina zgrada koja bi trebala da ispuni  tu funkciju je starija je od većine stanovnika. Mada, reći ćete to nije opravdanje, jer najznačajnije zgrade kulture u svijetu svoje postojanje mjere vijekovima. Da istina, ali zgrada gradskog Kina je građena u neko drugo vrijeme i za potrebe tog vremena. Za sve to vrijeme nije ozbiljno obnavljana. Njene instalacije ne prate zahtjeve novog vremena, njena bina ne pruža mogućnost onima na sceni da rade. Uz  to nemaju ni garderobu.  Nema udobnosti niti za umjetnike niti za one koji bi došli da uživaju u njihovoj izvedbi.  I da ne dužim, ako ponekad i ima neki kulturni događaj u ovom prostoru, kao domaćin, stanovnik ovog grada osjećate pomalo stid zbog uslova i atmosfere. Sve u svemu teško da možemo očekivati u budućnosti da u ovom prostoru svjedočimo umjetnosti.

A kad dođe ljeto, u nekim drugim gradovima razne otvorene prostore koriste za prezentiranje kulturnih sadržaja. Neki imaju namjenske prostore, ljetne scene. Neki tokom godine neke prostore dovode u funkciju za održavanje predstava, koncerata. Gradačac   trenutno nema ni takav prostor. Dakle, infratsrukturu za kulturu nemamo.

A kako je bilo? Gotovo isto. Ni tada nismo imali adekvatan prostor, mada su prohtjevi predaka bili skromniji . Ali povremeno su se čuda dešavala. Eksces, ali se pamti. Kad je bilo,  zavisilo je uglavnom od entuzijazma pojedinaca.  Vjerovatno kao i sada.

Uvijek počinjem priču o prvim godinama sedmog  desetljeća dvadesetog vijeka. Valjda što imam godina,  pa samo pričam  kako je to tada bilo, ili zato što do tada dopire moje sjećanje i priče odraslih, ali uvijek počinjem od tada. Tih godina obnoviše Kulu Zmaja od Bosne, neko se sjeti da napravi Šljivarevo i u gradu počeše Kikićevi susreti. Tih godina bivša Jugoslavija upozna gradić na sjeveru Bosne. Dođu ljudi namjerno ili slučajno, ali dođu i pričaju o Gradu. Tih godina mi, djeca , upoznasmo pisce iz svojih lektira.  Shvatismo da su PISCI ljudi od krvi i mesa.  Visoki, mršavi, niski, debeljuškasti, stari i mladi, ali isti kao naši roditelji. Samo znaju lijepo pričati. Dolazili su u naše škole, mi ih slušali, pljeskali, pa kad bi oni otišli –  tražili njihove knjige, da vidimo o čemu su to oni sve pričali. Bili su ovdje svi koji su nešto značili u bivšoj Jugoslaviji. Nije bio Ivo Andrić, Krleža i Meša. Ako sam pogriješio neka mi oproste oni koji bolje pamte i više čitaju. A ne bi bilo loše i da nam to kažu da ne griješimo.

Bile su to godine kada se slavila knjiga, gotovo kao praznik se čekao maj i Kikićevi susreti. I opstali su sve ove godine. Biće i ove godine!

Tih godina pojaviše se i televizijske ekipe, radili su Pjesmu ljeta.  Manifestacija u kojoj su učestvovali svi najvažniji interpretatori narodne i zabavne muzike. Šetali su oni tako od grada do grada širom te tada nešto veće države. Pjevali, dovodili komičare koji su glumili u tada najgledanijim serijama državne televizije. Bili su poznati, a ljudi su dolazili da ih upoznaju.  Zašto su odabrali baš Gradačac nikad mi nije bilo jasno. Ostali gradovi koji su bili domaćini bili su puno veći i bogatiji. Zašto Gradačac-  ko zna?

I nije cilj Pjesme ljeta bilo predstavljanje tadašnjih zvijezda. Ne,  oni su bili tek dekor, a glavni razlog je proglašenje najboljeg domaćina, najboljeg turističkog središta!

Ovaj program je prenosila državna televizija, ljudi su glasali i izabrali. Gradačac je dobio „Zlatno sunce“, bio je najbolji.

Na ovaj trenutak su ostala sjećanja i poneka anegdota. Kažu da je Fahro istuk'o Kiću Slabinca, valjda glumio zvijezdu i išao mu na žice, a ovdje nema zvijezda.

I sve je to bilo zahvaljujući entuzijazmu ljudi.  Napravili su oni tada i ljetnu scenu na jezeru Hazna. Godinama se pričalo u pontonu. Plutajuća zabava nestala je bestraga sa vremenom.  Izblijedila su sjećanja i na ljude koji su sve ovo radili, kao i na rezultate koje su ostvarili.

Te godine Bijelo dugme izdalo album „Eto baš hoću“, i u sklopu jugoslovenske turneje i  Gradačac je bio dobro mjesto za svirku. Dolazili su poslije toga Parni valjak, ova druga varijanta Zabranjenog pušenja,  možda još poneko, ali je očito bilo nevažno kada ne zapamtih.

Negdje krajem osamdesetih beogradski Fest je bio najveći filmski festival na Balkanu.  Do nove svjetske produkcije se teško dolazilo, ali su se filmovi gledali. I na Fest su u Beograd dolazili najnoviji i najbolji filmovi.  Mi smo imali ovo isto kino. Nikad nije bilo sigurno da li će Dušan uspjeti cijeli film izvrtiti. Bili smo na repu svih događaja. Ali tih godina Kindžija na neki volšeban način uspije da najnovije filmove dovede u grad. Kad film odgledaju Beograđani,  pa film pošalju u Sarajevo,  gdje se priča što se tiče gledanja završavala, film svrati u Grad. I bukvalno svrati. Tih godina je Kindžija uspijevao na samo njemu znan način skinuti film sa voza Beograd-Sarajevo u Modriči, odvrtiti ga u Gradačcu i prvim slijedećim vozom poslati Sarajlijama. Mi smo prije njih gledali film, i u ovakvom neuglednom kinu, kakvo je naše. Ali kad volite film, onda vam ambijent i nije najvažniji.

Gledali smo ovdje i „Aj, Karmela“. Pamtim i Zaima Muzaferiju na Gradini. Hasanaginica na Gradini je te noći bila nestvarna, a Zaim je izgleda kao čovjek s drugog svijeta. Nažalost nedugo nakon ovog događaja je i preminuo. Imao je predivne sporedne uloge, ali ja ga pamtim kao sijedog djedicu,  u bijelom, kako gazi kamen na Kuli i vodi nas kroz najtužniju priču narodne poezije u Bosni!

Svirala je na Gradini i Sarajevska filharmonija. Kako smo to organizovali i kakvi smo bili,  sumnjam da ćemo ih ikad više gledati u Gradačcu.

Ove zime u gradskom kinu je bio i koncert klasične gitare. Bilo je osam posjetilaca. Bilo je hladno i gitaristi i posjetiocima.  Aplaudirali smo da se ugrijemo. Bilo  je tužno!

I eto,  nabrojah  skoro sve  čega se sjetih u ovom svom životu. Znam,  sjetit ćete se vi nekih drugih događaja kojima ste prisustvovali, ali opet morat ćete priznati da je kultura u Gradačcu ekces. Desi nam se i gotovo nas uvijek iznenadi, toliko da zaboravimo da uživamo u njoj.

I biće to tako vjerovatno još dugo. Što zato što nemamo uslova, što ni mi očito ne dobijemo ono što očekujemo, tek ako poželimo kulturu, morat ćemo ići negdje gdje to nije slučajno, nego imaju tradiciju.

Ali kad nam se već dese, bio bi red da odemo i pogledamo ih. Neće nam se uvijek sviđati, ali to će nam istančati ukus,  znat ćemo kritikovati, ali gledati i uživati u trenucima koji nas odvoje bar na trenutak od stvarnosti.

I ove godine su u Gradačcu Kikićevi susreti. Osamnaestog maja se otvaraju, tu noć je  pozorišna predstava. Poslije slijedi izložba, i još niz događaja kojima ćemo obilježiti sjećanje na velikog književnika. Njegov žal za boljim svijetom u kom ćemo imati svi priliku za bolje, otrgla ga je od ovog svijeta, a nas uskratila za neke priče koje bi slijedile u vremenu koje je dolazilo. Njemu u čast, Grad će pohoditi pisci i umjetnici. Biće nam gosti! Od nas se očekuje da budemo dobri domaćini, baš kao one sedamdesete kada nam odaše priznanje. Zbog naših predaka trebali bi biti dobri domaćini!

I sve se to završava 26. maja, u sumrak. Trenutak kada dan bježi pred noći, onaj trenutak kada noć miriše, a dan polako odlazi na počinak, svoje misli i emocije poklonit će nam književnici. Doći će u grad Zmaja od Bosne. Čitat će na Starom gradu, vama će se možda svidjeti, možda ne. Poželjet ćete neke da čitate i kad se sve završi. Bez obzira da li volite književnost ili ne, tu noć bi trebali biti u bašti Biblioteke. Zbog sebe, jer ko zna kad ćete opet imati priliku da pohodite ovakav događaj, ili bolje rečeno, ko zna kad će on ponovo pohoditi ovaj  grad. Zato,  ne propustite Kikićeve susrete, zbog sebe.

Da poslije ne kažete kako u gradu ništa nema!

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović /Foto arhiva

Comments are closed.