Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
Gledam iznad sebe, čini se plafon, a možda i nije, vidim samo da je bijelo. Ima i zvijezda, a možda i ne. Samo me boli. I čujem glasove. Koliko čujem šta pričaju, nije mi dobro!
“Jak je, izdržaće, daćemo mu lijekove, pa na put”. A boli, toliko da se dijelim od sebe, i ne znam je li mi stalo. A volio bih još jednu zoru vidjeti, možda i potrčat, pecat. A pecao nisam nikad … šteta!
Sve mislim dok gledam one zvijezde, mogao sam malo i sporije živjeti. I pitam se, stvarno, šta sam našao u toj cigari? Ako se iz ovog izvučem, nikad više! Al, sad je gotovo. Boli. I čujem ih kako hrabre moje: “Izdržaće on, jak je. Sad će kola, pa na put”.
Zatvorim oči, svjetlo mi smeta. I vidim, trojica … pred njima listići. Klade se. Kvota pet da neću stići ni do Srebrenika. Stariji lupa rukom o sto, uspinje se. On će se, kaže, kladiti da ću do Šićkog. “Jak je”, kaže: “Crveni se, a i kvota je jedanest, na marku jedanest maraka dobiješ”.
“Ma otvori oči, nek boli, bolje je i to, nek ova trojica probisvjeta koja me čekaju s one strane VRATA”. Znam da se s ovim ne treba zezati, evo pomako sam se s mjesta … Ali eto, nisam znao kako da započnem ovu temu, a da vas zadržim da je pročitate. Velim, ako ste stigli dovdje, valjda ćete nastaviti, pa makar nevaljalo.
Sigurno u zdravstvenoj ustanovi postoji evidencija o tome koliko je mojih sugrađana krenulo na put (svi ga već zovemo samo “za Tuzlu” bez obzira na ime ustanove, klinike) i koliko ih je uspješno stiglo. Vjerovatno većina … ali ako je i jedan preminuo, puno je! Za ovo što pišem broj nije presudan, jer bi cilj trebao biti da svi imamo šansu, pa čak ako smo se trudili da sami sebi život otežamo, ako smo svaki dan života trošili kao da je zadnji, nevjerujući da ako ga često dozivamo, može i doći.
Naime, medicinski stručnjaci tvrde da je “zlatni sat” presudan za preživljavanje. Ako u roku od šesdesetak minuta nakon kobnog događaja dobijete adekvatnu medicinsku pomoć, vaše šanse da se i sutra osmjehujete suncu rastu.
A da vidimo kako to u našem slučaju izgleda! Sve i da uspješno i na vrijeme prepoznate prve simptome, preostaje vam da osigurate brzi transport do Doma zdravlja. Možda sami, mada ne preporučujem. Ni supruga baš nije rješenje, uzbuđena, pa je opasno da se takva uključi u saobraćaj. Kao dobra varijanta vam preostaje komšija, ako ste tokom života činili sve da ih imate, a u protivnom ostaje vam da čekate Hitnu pomoć. Samo da napomenem, onaj “zlatni sat” već curi.
Stigli ste u Dom zdravlja, pružaju vam prvu pomoć, dijagnoza, i vjerovatno ćete na put. Za sad ste još uvijek s ove strane svijeta, ovog našeg, materijalnog. A “zlatni sat” curi.
I evo vas. Ležite. Udobno nije, ali ako kojim slučajem ne ostanete s ove strane, možda vam postane i neudobnije. Od ovog momenta sve je do vas, vozača, i da se nadate da nije gužva. U protivnom za vas ne postoji “zlatni sat”.
Jer mi, moji sugrađani živimo na repu nečeg što se zove Kanton. Kada su nam potrebe vezane za posao, ili možda želite da kozumirate kulturni događaj ili nešto slično, za vas ima nade. Krenite ranije. Ali u slučaju o kom pišem, ništa nije do nas.
Naše putovanje odvija se po nečemu što se zove magistralni put, bar tako piše u nekoj kategorizaciji.
Magistralni, sa svim osobinama lokalne ceste, čak ga i ograničenja brzine tako doživljavaju. Njime putuju i svi oni koji iz ove zemlje odlaze, istina i oni što ih nostalgija povremeno natjera da se vrate i još jednom se uvjere da je davna odluka da se “ispale” bila super. A ovim magistralnim putem se ide i traktorom na njivu, pa na sijelo kod prijatelja, da djevojku provozate, jer otac dade noćas ključeve. I svi oni su noćas na tom putu, kad se vi utrkujete s vremenom!
Ali to nam je sudbina. Teško da ćemo uskoro dočekati neki drugi put, vjerovatnije je da će gužve biti veće, pa tako i izazovi za vozače Hitne pomoći.
Pa šta nam preostane? Da čekamo, da u skladu s Ustavom Kantona, brojnim zakonima i ostalim nadležnostima dođemo na red, pa da se i naš problem rješava. Možda, ali to znači da čekamo, a vrijeme curi. Sve više nas će biti kvota za klađenje u kladionici.
Iskreno vjerujem da postoji strategija razvoja koja obuhvata rješenja koja ćemo dostići prvo za pet godina, pa ona koja ćemo dostići za deset godina. Ako imamo, onda moji sugrađani, preostaje nam da poradimo malo na sebi. Nije zgoreg da vodimo aktivan život, okanimo se poroka, jednostavno živimo zdravije. A sve kako bi iskoristili ono što nam budućnost donosi. A ako i ne uspijemo, biće dobro onima poslije nas. A i to je naš zadatak … poboljšati život onima poslije nas.
Mada, moram priznati, egoista sam, i volio bih malo blagodeti i za vlastita života, pa zato ovo i pišem.
Jer, ako postoji strategija, bilo bi dobro da dopre i do nas, da znamo šta nas čeka. A ako nemamo?
E onda, hajde da se zapitamo šta nama to treba? Znam, reći ćete nemamo ingerencije, sredstva. Moramo čekati da se u okviru svega nađe nešto i za nas. Biće, strpite se. Znam. Znam da postoje zakoni i strategije nadležnih, znam. Ali isto tako znam da ovaj svijet postoji zbog nas. Mi smo stanovnici ovog grada, u njemu živimo, korisnici smo usluga. Mi ih plaćamo, pa u skladu s teorijom slobodnog liberalnog tržišta, valjda i kreiramo.
I da ne dužim više. Mislim da bi svi zajedno trebali razmisliti kako da u dogledno vrijeme omogućimo ljekarima Hitne pomoći, Doma zdravlja Gradačac sve uslove koji su neophodni da nam pomognu da i za nas važi “zlatni sat”. Da li to znači da se poveća broj ekipa ljekara i medicinskog osoblja, kako bi kompletan tim pratio pacijenta na putu za Tuzlu? Da li to znači povećanje broja i opremljenosti vozila, ili ćemo pokušati pružiti uslove da dio neophodnih intervencija obavimo tu u Gradačcu i tako smanjimo rizik putovanja? Da li ćemo učiniti sve da za deset godina u Gradačcu imamo dovoljno kvalitetnu uslugu da broj onih koji idu za Tuzlu smanjimo na minimum, hoćemo li nivo usluga podići na razinu koja predviđa da Gradačac ima Bolnicu kao način organizacije, ne znam. Neka to struka predloži, napravimo procjenu sredstava koja su nam neophodna za realizaciju svake predložene ideje. Napravimo strategiju kako ćemo kroz godine koje su pred nama ostvariti da nam sugrađani ne umiru na putu. I ne plašimo se, pitajmo, tražimo! Ako će to zahtjevati da uložimo svi dodatna sredstva, lična. Uradimo to. Ako ne uradimo, teško da će neko za nas! Ovaj problem, i slični se tiču samo nas i ako ih ne rješavamo sami, teško da će neko drugi. Ovaj grad će biti bolji, jer mi to hoćemo. Moraćemo raditi sami mnogo, ne čekati. Inače će za nas biti kasno. A poslije nas može biti “zlatno”. Nama to neće biti važno. Zato pitajmo, tražimo rješenje, a bogami sami ga i rješavajmo. Zbog sebe.
Ako krenemo danas, možda to i uspijemo. Ako ne zbog nas, a onda zbog ovih mlađih nad kojima strepimo kao roditelji. Pružimo bar priliku njima.
Jer da jesmo ranije, možda bi neki nam dragi ljudi i danas bili s nama.
Neki će reći da se umrijeti mora, ma šta mi uradili, smrt je neminovost. I slažem se s vama. Ali to ne znači da joj moramo pomoći.
Neka ne bude za moje sugrađane, da dok leže u autu, na putu za Tuzlu: “Biti ili ne biti, pitanje je” …
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović
