Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

OPET ON: BREND, ILI GDJE SMO MI DANAS?

12/03/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: BREND, ILI GDJE SMO MI DANAS?
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Brend! Jedna od mnogih tuđica koja nam je okupirala jezik. Brend možete imati u svemu. Moda, proizvod bilo čega, usluga, baš sve može biti brend. To bi trebalo da znači da ste bolji od drugih ili bar prepoznatljiviji. Svi se trude da postanu brend.

Oko nas u okruženju, Beograd se predstavlja kao destinacija u kojoj se nudi potpuna zabava, orginalna. Boravak u ovom gradu je sinonim za potpunu relaksaciju, kroz hranu, piće i cjelovečernje zabave. Zagreb je već par godina najbolja adventska destinacija. U najtmurnijem periodu godine, Zagreb biva okupan svjetlom, zabavom i sadržajima koji nude zabavu i druženje na otvorenom.

Gradovi uz jadransku obalu imaju tu sreću da kad se dijelio, dobiju najljepši komad svijeta. More, priroda, klima. Godinama građen imidž mjesta za potpuni odmor, sada se pokušava dodatno pribiližiti posjetiocima i nudi se poseban oblik ponude. Više nije dovoljno more, kameni zidovi Dubovnika, ne nisu sami po sebi dovoljni. Danas, Dubrovnik u svijetu prepoznaju kao destinaciju u kojoj je snimana serija „Igre prijestolja“.  Splitu nije dovoljna Dioklecijanova palača, more, i Split danas prepoznaju kao mjesto najboljeg partija, a more je usput, kad se liječite od mamurluka.

Danas oni koji mogu da putuju svijetom žele drugačiji doživljaj. Žele da osjete drugačije mirise, okuse. Žele da dožive drugačiju svakodnevicu, od one koju imaju kući. Zbog toga se i u Bosni i Hercegovini svi trude da na neki način privuku ljude u svoj grad. Ponude originalnu priču, i nađu način da kod kuće zarade novac, nudeći ono što već imaju, a vlastito tržište nije dovoljno da sve to apsorbuje.

Tako se danas Sarajevo predstavlja  kao grad filma, ali i ćevapa. Noćne zabave. Grad u kom možete osjetiti na jednom mjestu različite kulture i svijetove. Neki drugi gradovi u BiH ulažu snažan napor da nađu sebe u svemu tome. Kopaju po vlastitoj istoriji, traže po čemu su drugačiji, osebujniji. Jednostavno bi danas rekli, pokušavaju da izgrade brend!

Pa gdje smo mi u svemu tome?

Negdje krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća politička garnitura na vlasti, tada su to zvali društveni radnici, su pokrenuli nekoliko projekata u Gradačcu. Možda bi prije nego nastavim pisati, trebalo istaći da Gradačac i okolina ne nudi neke spektakularne prirodne lokacije, koje bi  same  po sebi  bile razlog da posjetite ovaj grad. Tih šezdesetih Gradačac je još jedan u nizu gradova u BiH, ali i u okruženju, koji ima staru utvrdu koja propada. Grad nije poznat kao mjesto u kom se ljudi bave specifičnim zanatima, grad nije prepoznat po nekoj rukotvorini. Ne, Gradačac je obična bosanska kasaba, ni po čemu prepoznatljiva. Možda tek po voću koga ima dovoljno da ga možete prodavati i van grada.  Već tada možete sresti  Gradačačane na pijaci čak u Dubrovniku, kako prodaju svoje voće, voće iz svoje bašte. Voće kakvo nemaju prilike uzgajati u Dalmaciji. I da, tada valjda i nastaju prvi poduzetnički impulsi mojih sugrađana. Otkrili su oni da kad već voziš svoje voće, možeš voziti i tuđe, i prodavati. Isplati se! A onda vremenom su sve više prodavali tuđe proizvode i postajali poduzetnici, više trgovci, nego proizvođači!

Nego,  da se  vratim onim „društvenim radnicima“. Naime, tada, s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih,  je izvršena rekonstrukcija Kule „Zmaja od Bosne“. Ova utvrda je dobila prepoznatljiv izgled, ali i ugostiteljsku i gastronomsku ponudu po kojoj su je prepoznavali svi oni koji je posjetiše. A oni koji je ne vidješe, stvarali su sebi mističnu sliku, kroz priče svojih prijatelja, takvu kakva nije ni odgovarala stvarnosti, ali je stvarala kod ljudi čežnju da je posjete i sami uživaju u onom što su samo čuli.

Nakako u isto vrijeme ista, ili gotovo ista, ekipa ljudi  je pokrenula „Kikićeve susrete“, književnu manifestaciju koja je imala za cilj promociju pisane riječi. Bila je to prilika da se na jednom mjestu susretnu svi najvažniji pisci tog doba, ali da ih i mi kao obični ljudi upoznamo i da shvatimo da pisci čije knjige čitamo su isti kao mi, isti kao naši roditelji, samo što znaju da lijepo pričaju o životu koji žive. Malo je gradova u bivšoj Jugoslaviji koji se mogu pohvaliti da su im gosti bili svi najvažniji pisci tog doba, a koji pohodiše Gradačac. I da, u okviru ovih Susreta dodjeljivala se nagrada najboljem učitelju, kao poseban omaž osobi koja nas je uvodila u prve spoznaje pismenosti.

Tih godina, gore pomenuti, ustrojiše Sajam šljive. Prve izložbe su bile u o okviru fiskulturne sale Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“. Koliko je to mali prostor bio provjerite i sami, uđite u salu ove škole. Gotovo da je nemoguće u tom prostoru organizovati išta značajno. A tu, baš tu, se rodio Sajam. I danas kada kažete da ste iz Gradačca, svi odmah pomenu Gradinu i „Sajam šljive“. Čak, i ako nikad nisu bili ovdje, znaju da je to Gradačac. I da, uvijek pomenu šljivovicu, ma koliko se to vama sviđalo ili ne! Zahvaljujući Sajmu Gradačac je dobio i pogon za preradu vođa i povrća. Sajam je rodio Bosnaprodukt, nije bilo obratno. To samo govori koliki je značaj Sajma. A rodio se kao ideja, ne bi bilo čudo da je njegov sami početak obilježila skepsa i podsmijeh. Dvadeset godina je bio razlog da se o Gradačcu krajem augusta priča u Jugoslaviji. Samo tada! I da, da podsjetim, Gradačac je bio uz Sarajevo jedini sajamski grad u BiH. I Gradačačani su bili dio organizacije koja je okupljala sajamske gradove poput  Beograda, Sarajeva, Zagreba, Ljubljane. Danas imate sajam iza svakog ćoška.

Sve ovo sam pisao da bih vas podsjetio da sve što navedoh, je brend. Svaka od ovih pričica može funkcionisati sama za sebe. Za bilo koju od ovih gradačačkih priča neki bi „ubili“. Zamislite koliko im treba truda, novca da bi došli samo do ovdje  gdje mi  jesmo.   

A gdje smo to mi?

Još uvijek se svake godine održava „Sajam šljive“. U maju imamo „Kikićeve susrete“. A i na Gradinu se možete popeti!

Ništa od gore navedenog nismo „ugasili“! Neki bi rekli, dosta od nas! Međutim pitanje je, je li to dovoljno? Je li dovoljno da postoji? Da li se zapitamo, da li ljudi koji ponukani stvorenom fikcijom šta ih čeka u Gradačcu, dođu u Grad. Da li su oni zadovoljni viđenim? Da li će se više ikada vratiti? Da li će njihova impresija biti razlog da nas neki drugi ljudi posjete? U stvari,  možda je pitanje da li mi želimo da nas neko posjeti? Možda mi želimo da živimo mirno! Možda mi ne želimo da se prilagođavamo potrebama drugih! Da im ugađamo! Da mijenjamo ustaljenu rutinu. Možda je ovako najbolje. Možda!

Ali šta ako može drugačije, i kakvo je to drugačije. Koliko ljudi u Gradačcu, toliko bi valjda bilo i vizija nekog budućeg Gradačca. I to je sasvim uredu. Mi smo individue sa vlastitim vizijama, potrebama, što ne reći i interesima!

Ali mi živimo i u zajednici. Ona podrazumijeva saradnju, razgovor, nalaženje najboljeg načina da stvorimo grad po našoj mjeri. A da ta mjera bude najbliže svim našim interesima, ako je to ikako moguće. Ili da se bar svi u njemu osjećamo dovoljno komotno. Da nam je lijepo. Da smo ponosni na grad kada ga predstavljamo našim gostima. Možda je vrijeme da definišemo neku strategiju koju ćemo svi podržati. Od koje ćemo svi moći imati koristi, ili će nam bar biti omogućena svima ista prilika da učestvujemo u kreiranju prostora u kom živimo.

Sve ovo pišem jer mislim da grad mora biti prije svega po mjeri ljudi koji u njemu žive. Ako ga vole njegovi građani, ako ga čuvaju, grade i paze, to će primjetiti i oni koji u njega dolaze. Jer grad nije izlog. Grad je dom!

Zbog svega ovoga ću u narednim pisanjima pokušati iznijeti neka svoja razmišljanja o onom što bi mogao biti gradačački brend, i zašto nam on možda treba!

To su samo moja razmišljanja, i poštujem da su pogrešna! Da sam laik koji priča o nećemo o čemu ništa ne zna. Poštujem, ali imam pravo da mislim, pa čak i pogrešno, a neka moje pisanje bude povod da mi neko pojasni sve ovo što ne znam!

I da, da napomenem, zbog nekih „igrica“ koje se dugo već igraju u Gradu, uvijek kada pišem grad ili Grad mislim na područje općine Gradačac, nikako ne na tri ulice oko Kule “Zmaja od Bosne“.

A i o tome ću pisati. 

Radio Gradačac

Comments are closed.