Najnovije vijesti

OPET ON: DOMAĆIN

02/04/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: DOMAĆIN
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Grad Prag zarađuje vše od 8.000.000.000,00 eura od turizma, kažu gotovo  kao cijela Hrvatska, koja ima prelijepu morsku obalu i turizam razvija više od pedeset godina. Tajland godišnje posjeti 30.000.000 turista… i mogli bi ovako nabrajati unedogled . Ljudi putuju, upoznaju se sa različitim kulturama, odmaraju od svakodnevice i uglavnom troše novac.

Gdje smo mi u svemu ovome. Međugorje je centar vjerskog turizma, ali kad su već tu, turisti    posjete Mostar, prošetaju nekom od  vinskih cesta, upoznaju Hercegovinu.

Turiste srećemo u Sarajevu, olimpijskom gradu. Privlači ljude zbog istorije, nove i stare. Jedu ćevape, posjete filmski festival. Da, Sarajevo je turistička destinacija. Bihać razvija adrenalinski turizam na rijeci Uni, kao i Konjic  na rijeci Neretvi, i tu se ozbiljna priča završava.

Znam, dok čitate ovaj tekst vi ćete se sjetiti niza prelijepih lokacija širom BiH na kojima ste bili, i za koje smatrate da su vrijedna posjete. Turistički potencijal tih destinacija je nesporan, ali za njih malo ljudi zna. Ona na turističkoj mapi svijeta ne postoje. Teško da bi se ljudi u svijetu mogli sjetiti nekih turističkih destinacija u BiH, a da one nisu Sarajevo, Međugorje i Mostar.

Međutim, važnije je pitanje gdje smo mi u toj priči. Koliko turista Gradačac privuče svake godine. Koliko se njih nakon jedne posjete ponovo vrati, da li nas preporuče prijateljima? Da li smo mi zadovoljni utiskom koji ostavimo na posjetioce? Šta to mi njima nudimo? Koliko zaradimo godišnje od turizma?

Ili,  da postavimo pitanje, da li mi želimo da budemo turistički grad? Da li mi želimo gužvu, da li želimo da usluge podredimo gostima? Da li mi želimo da se smješkamo, budemo uljudni i servilni?

Na ova pitanja bi trebali imati odgovor prije nego odlučimo šta dalje!

Ako se odlučimo biti turistička destinacija, onda ćemo se svi morati potruditi da to tako i bude. Naime, sporadične posjete i ponuda koja je prepuštena improvizacijama neće donijeti ono zbog čega se ljudi bave turizmom –  novac!  On je pokretač, razlog za angažman i inventivnost. Jer turizam je industrija u pravom smislu te riječi, i zato se moramo odlučiti, da li ćemo se baviti turizmom, ili ne!

A potencijal imamo! Prethodnih sedmica sam pisao o tome na čemu možemo stvarati naše priče. Priča o gradu na sjeveru Bosne, koji u sebi čuva dašak Orijenta, a u isto vrijeme ne krije da je dio srednje Europe. Kroz ovaj grad su prolazile vojske, i svaka na svoj način ostavile trag. Ovdje su živjeli ljudi različitih kultura i svi su na svoj način obilježili njegovu historiju. Sve to bi mi trebali predstaviti gostima. Morali bi im o svemu tome dati dovoljno informacija.

Trebat ćemo pričati o mladom vojskovođi koji je uspio okupiti vojsku sposobnu da se odupre Otomanskom Carstvu. Njegov život je tako kratak, a tako buran, da bi mogao biti dio nekog filmskog scenarija. I da, kroz „Sajam šljive“ mogli bi sebe predstaviti svijetu. Ovo bi mogao biti početak!

Ali šta je ono što nas čini pomalo posebnim, ono na čemu bi mogli graditi našu priču, dovoljno vrijednu da neko odvoji vrijeme i novac i posjeti baš nas.

Otkad znam za sebe,  pamtim da je proljeće predviđeno za veliko pospremanje. Tada nam majke okrenu kuću naopako. Sve se digne, kreči, pere, čak i one sobe u koje niko već godinama nije ušao. Peru se tepisi. Čiti. Čisti. Čisti.

Čovjek bi rekao sad je dosta, sve je čisto, da čistije ne može biti. A onda se najave gosti i nastane panika. Ponovo se sve podiže, čisti se kuća i oko kuće. Sve mora da blista. A onda počinje „sajam“ mirisa. Cijela kuća miriše. Kuha se najbolje što majka zna. Recepti koje dugo nije koristila dolaze na red. Prave se jela koja su se pravila samo u našoj kući, ili smo mi tako mislili. I onda kad se sve završi, vade se  tanjiri, za goste, i escajg. I sve izgleda kao u luksuznom restoranu.

I onda nas majka počešlja, one nemirne pramenove slijepi mokrom rukom. Obučemo se svečano, jer dolaze gosti!

I sve to  radimo, jer želimo da onima koji nas posjećuju stavimo do znanja koliko su nam važni. Tada smo najbolji što možemo biti. A cilj je da se gosti osjećaju ugodno, da im ponudimo najbolje od sebe. Jednostavno da budemo domaćini.

To neko zove gostoprimstvo! Ta želja da i kad nemaš, i kad ne možeš, gostu ponudiš najbolje. Možda ćemo sutra imati manje, možda ćemo živjeti skromnije, nije važno, važno je da smo goste dobro dočekali.

Neko će reći da ovo nije ništa posebno, da većina ljudi na ovoj planeti živi tako, ali meni se čini da je ovo nešto najvrednije što imamo. Ta velikodušnost, ta spremnost na odricanje, a sve zarad dobre „slike“ koju ostavljamo na druge.

Neko će reći da je to pogrešno, i da bi mi uvijek trebali da izgledamo baš tako, da tome težimo. Ali ćemo priznati da većina nas to sebi ne može priuštiti u svakodnevnom životu.

Neko će reći da ako ne možeš, ne treba ni da „glumiš“. I možda je u pravu, ali to onda ne bi bili mi!

I kad bi me neko pitao kakvi smo mi to ljudi, da opišem u par rečenica, ja bih o ovome pričao. Jer nama kad dolaze gosti, tada  smo bolji od sebe samih. Tad smo najbolji!

I zato mislim, da ako već odlučimo ikad da ozbiljno radimo na promociji Grada, ako ikad odlučimo da se bavimo turizmom, moramo raditi ovo!

Moramo ovo iznijeti iz kuće, prenijeti preko dvorišne ograde. Moramo onaj svijet koji smo stvorili za sebe, svoju intimnu priču pokloniti zajednici. Naša kuća mora postati Grad. Moramo htjeti da nam Grad uvijek bude „umiven“, da nam osmijeh ne silazi sa lica. Moramo najbolje od sebe ponuditi gostima. Kada kuhamo drugima, kuhamo kao da kuhamo sebi. Kada prodajemo drugima, da ne prodamo ono što ne bi sebi!

Ovo bi bio najbolji put da postanemo turistička destinacija, da postanemo mjesto u koje dolaze ljudi, jer im je tu lijepo!

A zašto bi mi to trebali da uradimo?

Pa barem su dva razloga  zašto! Prvo,  jer bi svakome od nas bilo lijepo živjeti u gradu koji je čist i lijep. Bilo bi lijepo sretati nasmijane, dobrodušne, nimalo zle  ljude koji vam žele samo dobro. Koji vas neće prevariti, koji će sve učiniti da vam je lijepo! Zar stvarno ne mislite da bi bilo lijepo živjeti u takvom gradu?

Drugi razlog je ipak prozaičniji! Novac! Naime ako kažemo da u Sarajevu živi po posljednjem popisu oko 250.000 ljudi, i bar još 100.000 svaki dan dođe u njega  zbog posla, obaveza ili tek da upozna grad, rekli bi da je to oko 350.000 korisnika vaše usluge. Ako prodajete prašak za pecivo i mislite  da je 1%  njih potencijalni  kupci, onda bi rekli da je 3500 vaših potencijalnih kupaca.

U Gradačcu živi oko 35.000 stanovnika. To je vaš „bazen“ potencijalnih kupaca. Njima vi trebate prodati onaj prašak za pecivo. Jedan posto njih je 350. Eto zbog toga se mi trebamo baviti turizmom. Ukoliko na područje općine uspijemo dovesti ljude u posjetu, daćemo priliku onima koji se već bave ugostiteljstvom i trgovinom da povećaju prodajni potencijal. U isto vrijeme ponukat ćemo neke druge ljude da otvore obrte. Da rade, budu inovativni, kreativni. Da zaposle svoje sugrađane.  

Gradačac nema veliki potencijal u poljoprivrednoj proizvodnji, ma šta nam govorili o tome. Naši posjedi su usitnjeni, mi smo mali proizvođači, osjetljivi na svaki potres na tržištu.

Ali to nikako ne znači da ne trebamo da proizvodimo dobru i zdravu hranu. Da proizvodimo hranu koju bi ponudili svojima najmilijima. I ma koliko da je imamo, morala bi naći svoj put do kupca. Jer je dobra, zdrava. Proizveli smo je kao za sebe!

E ta hrana, bi morala naći put do onih koji se bave ugostiteljstvom. Moramo naći način da naši ugostitelji mogu kupovati hranu za svoje restorane od malih proizvođača, a ne u trgovačkim lancima. Moramo naći način da ih povežemo da zajedno planiraju proizvodnju. Da svoje proizvode prodamo na kućnom pragu. Da ne ovisimo o zabranama uvoza!

Ili jednostavno, mi moramo jesti našu hranu, jer je zdrava!

Moramo naći način da pijaca u Gradačcu postoji svaki dan, da kada idemo kući nakon zavšenog radnog dana, hranu kupujemo od naših sugrađana, ne u trgovačkim centrima. Bar onu koju možemo sami proizvesti, a ako sebi priuštimo obrok u gradu, da znamo da ćemo jesti domaće.

Bilo bi dobro da ponovo u Gradačcu jedemo najbolje ćevape na svijetu. Da jedemo u restoranima hranu koja miriše na najbolje kuhinje gradačačkih domaćica. Bilo bi dobro!

Ali prvo moramo odlučiti da mi to hoćemo!

Da ćemo promijeniti svoj odnos prema ovom Gradu. Da ćemo ga čuvati i njegovati jer nam je stalo, kao što nam je stalo do vlastita doma! Da će nam biti važno da bude čist! Da ćemo se uprkos svemu što nam se dešava, nasmiješiti susjedu! Da ćemo na poslu, ma šta radili, biti uljudni prema drugima. Da ćemo pomagati jedni drugima, i da ćemo se radovati uspjehu drugog. Da ćemo uvažavati druge, a cijeniti iznad svega svoje! Da ćemo biti dobri domaćini, kao da nam gost dolazi u vlastiti dom!

Ako se odlučimo na ovo, svjesni da će biti teško, morat ćemo raditi, biti uporni uvjereni da vrijedi. Jer će u ovom Gradu biti lijepo živjeti. A to će primjetiti i oni koji u njega svrate. I vidjet će „Gradinu“. Ispričat ćemo im priču o „Zmaju od Bosne“. Probat će najbolje ćevape i tufahije na svijetu. I opet će doći.

Iz samo jednog razloga, zato što su upoznali dobre ljude, domaćine, koji cijene gosta iznad svega. I doći će opet, i opet…

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović

Comments are closed.