Najnovije vijesti

OPET ON: I BI SAJAM

26/03/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: I BI SAJAM
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Dugo se  već lome koplja oko toga, da li je iscurilo vrijeme sajmova, kao načina na koji se komunicira sa kupcima ili korisnicima usluga. Stav da su nove tehnologije i način komunikacije obesmislili sajam, da za takav oblik manifestacija nema, prije svega komercijalnog opravdanja, su priča onih koji bi da se sajmovi „ugase“. Oni drugi su uporni – rade, organizuju i nadaju se da će se vratiti „zlatno“ doba.

Istina, tamo gdje mi upiremo pogled, na „zapad“, nemaju tih dilema. Industrija sajmova raste, specijalizovane izložbe, susreti, čak i igrača kompjuterskih igrica, su povod da svoja vrata otvore institucije, koje se zovu „sajamski gradovi“. Jer sajmovi su prije svega mjesta, na kojima se što češće i što pompeznije organizuju izložbe, svega i svačega, uz osnovni cilj – dovesti što više posjetilaca, i tako zaraditi. To je jedini način na koji možete opravdati postojanje institucija, koje su osnovane prije svega, da donose profit i razvijaju ove „gradove u gradovima“. Da je to tako, nudim vam poveznicu, pogledajte samo neke od ponuda za posjete sajmovima širom svijeta!

(SAJMOVI I KONGRESI)

 

Jedna od prvih specijalizovanih izložbi u bivšoj Jugoslaviji, toliko specijalizovanoj,  da se postavljalo pitanje smisla za cijelu priču je „Sajam šljive“. Napraviti sajam posvećen jednoj voćki, prilično neuglednoj. Jer ona nije ni banana, ni ananas, ni naranča, a pogotovo ne grožđe. Ona je tek šljiva. E, organizovati sajam posvećen šljivi, za većinu je bilo vjerovatno  egzibicionizam. Na granici ludila!

Međutim,  nekolicina sugrađana koji su ovim gradom hodili prije nas, nije imala dilemu. Uprkos svemu su organizovali Sajam. Pa još jedan, pa napravili dvoranu, da ga mogu organizovati veći i pompezniji. Onda zahvaljujući ovom Sajmu rodi se  fabrika za preradu voća. I tako se godinama, razvijala priča o malom bosanskom gradiću, koji uporno organizuje sajam, u kom prezentira sebe i voće koje ga je obilježilo. Ali prije svega dokazuje da se sve može, kada si iskren u namjerama, kada si vrijedan i uporan u ostvarenju vlastitih ideja.

„Sajam šljive“ je obilježio ovaj grad. On je asocijacija po kojoj nas prepoznaju. Bliži se pedeset godina od kako august okonča Sajmom. Pedeset godina mi ovaj grad „zategnemo“, očistimo, ofarbamo, jer dolazi Sajam. Pedeset godina mi smo bolji, gostoprimljiviji, jer nam dolaze gosti, zbog Sajma. Pedeset godina smo mi bolji, jer eto imamo razlog!  Sajam.

Kao i sve, u ovih pedeset godina, i Sajam je imao uspone i padove. Bio je veći, manji, bogatiji, sve uslovljeno vremenu u kom smo živjeli. Kada je bilo novca, kada je okruženje raslo i razvijalo se, rastao je i Sajam. U teškim godinama i Sajam je teško živio, ali se nikad nije ugasio.

Nije ni mogao, jer on nije običan sajam. Drugi sajmovi imaju svoj prostor, veći ili manji, nevažno, ali svoj, namjenski, za ove svrhe. Svoju upravu. Imaju samo jedan cilj, poslovati uspješno i praviti profit. Jedini cilj onih koji ga vode je uspjeh, a on se mjeri novcem.

Sajam u Gradačcu nikad nije bio  to. Da, uvijek su neki ljudi živjeli od njega, jer organizovati sajam je posao koji neko mora raditi. A to se mora platiti. Možda se na kraju i ne zaradi, ali se rad ljudi mora platiti. A Sajam mora biti, za novac ćemo se snaći. Jer ovdje Sajam nije sajam, on je ovdje „šljivarevo“. On je povod nekim mojim sugrađanima da sretnu drage ljude. On je vatromet. Sajam je Sajam. I ako niste za Sajam u Gradu, k'o da vas i nema.

Sajam je za Gradačac kraj ljeta! Podvlačimo crtu! Poslije njega počinju kiše, škola. Poslije njega Gradačac ulazi u zimski san.

Zbog svega ovoga, svi mi Gradačačani, mislimo da imamo pravo da komentarišemo kakav je Sajam!? Svi  imamo ideju, kako bi on trebao da izgleda, po našim mjerilima, vjerovatno pogrešnim. Jer šta mi znamo o tome kako se organizuje Sajam. Koliko tu ima problema? Kako naći novac za organizaciju, kako ubijediti nekog da dođe baš u Gradačac, i  još plati  za to? Istina je to! Lako je biti general…

Ali to nas nikako ne sprečava da komentarišemo, razmjenjujemo odlične ideje, dok s društvom pijemo kafu u sjenovitoj bašti nekog kafića! To nas ne sprečava, jer mi na to imamo pravo. Pa Sajam je naš!

Ta veza Grada i Sajma je i bila ključna da Sajam preživi sve teškoće. Da je bilo  samo do biznisa, možda ga danas ne bismo imali, barem ne ovakvog!

A kakav je Sajam danas?

Čini mi se isti kakvi smo i mi! Umoran od svega, umoran od prošlosti, a uplašen budućnošću! Ponekad mi se čini da nas nije strah prošlosti i budućnosti, sami bi ga ugasili. Neki, zato što nam smeta gužva tih dana, remeti nam uhodani ritam, koji i nije bog zna što. Nekima, zato što nam pada u dane odmora, a mora se raditi. Nekima, zato što mislimo da je bezveze!

A ugasiti ga ne smijemo! Jer da ga nema, mi ne bi znali kad je vrijeme da iscrtamo pješačke prelaze, pokrpimo rupe na putevima, kojim nam hode gosti. Ne bi imali vatromet! Da je samo zbog ovog, dosta je. Ugasiti ga ne smijemo!

A ima li smisla da ga gledamo kako se pati. Ima li smisla da ga „otaljavamo“. Zbog njega, nas, onih koji nam dođu u pohode. Jer, to kakav je Sajam, to je slika nas samih. Već rekoh, ovo nije sajam. Ovo je Sajam. I teško da možemo naprijed jedno bez drugog. Možemo, ali bi bilo malo jadno!

Zato je vrijeme da o ovome pričamo, tražimo rješenje. Zaboravimo sujete. Odustanemo od ideje da imamo ekskluzivo pravo na Sajam. Jer on nije moj, tvoj. On je naš. I samo takav ima budućnost. U svakom drugom slučaju, on će biti jedan od biznis planova, projekata koji se mogu  održavati bilo  gdje na svijetu. Možda će organizatoru donositi i novac. Možda će neko zbog njega biti i bogat. Ali jedno je sigurno, on neće biti Sajam!

Koliko nas stanovnika Gradačca, toliko ideja, kakav Sajam treba biti? Ali to ne znači, da se razgovorom ne može doći do dobrih ideja!  Zato razmislimo o budućnosti Sajma. Nađimo način da zaista postane dio nas. Omogućimo da Sajam i Gradačac, u augustu budu jedno. Iskoristimo priliku da se svima onima koji dolaze u Gadačac predstavimo na najbolji način.  Postanimo zaista „Vrata Bosne“. Omogućimo svima da ovdje okuse najbolje od BiH. Pružimo priliku drugima, da nam ovdje predstave sebe, pružimo priliku da mi ovdje probamo najbolje od naših susjeda, za početak. Postanimo mjesto gdje se razmjenjuju, ideje, riječi, okusi. Pružimo priliku onima koji proizvode, da baš ovdje promovišu svoje proizvode, ali svojim kupcima, u direktnom kontaktu. Pružimo priliku, da se svi zajedno predstavimo, na jedan drugačiji način. Ljudski. Postanimo otvoreniji, ne plašimo se izazova! Otvorimo Grad gostima. Budimo ono što znamo biti – DOMAĆINI!  „Sajam šljive“ ne postoji da bi  donio novac. On je tu da bi mi imali priliku da budemo domaćini. Da ugostimo, počastimo, jednostavno izmamimo osmijeh na licu onog ko nas pohodi! Sajam će ponovo biti naš, kad ga budemo jedva čekali, o njemu pričali!

Sajam je ulaganje – u budućnost! Ako to uradimo na pravi način, nikad se nećemo plašiti za njegovo sutra. Nećemo više morati nikog ubjeđivati da dođe. Posjeta Sajmu će biti impretativ. Ako Sajam i Gradačac budu jedno, oni koji dolaze poslije nas, će biti ponosni!

Malo me uhvatila euforija. Da, ja sam onaj nepopravljivi optimista koji vjeruje u ljude. To nije uvijek dobro, razočarenja budu bolna. Ali ako ste nepopravljivi optimista, onda je bol  sastavni dio života. I dalje smatram da se ne možete potpuno ostvariti, ako mislite samo na sebe, vlastiti profit, blagostanje. Čovjekova je obaveza da sve učini da obezbijedi sigurnost vlastite porodice, ali tu se ne završava život. Ljudi ne pamte bogate, nego one koji napraviše česmu, iz koje se žedni piju.

Zato sam ubijeđen da postoji trenutak kada dio sebe moramo pokloniti zajednici, onoliko koliko možemo, znamo! Ali pokloniti moramo, dati dio sebe.

I kad pričamo o Gradu, uvijek moramo pomisliti, šta možemo dati, da bude bolji. Ne može se sve naplatiti u životu, nešto se mora i dati.

Da bi Sajam i Grad postali ponovo jedno, svi ćemo morati nešto dati, ali svoje! Morat ćemo ponovo naučiti biti domaćini. Ponovo ćemo učiti da se radujemo gostima. Morat ćemo živjeti tih dana za Grad!

Ako nismo spremni na tu žrtvu, teško da ćemo imati u budućnosti Sajam. Možda i bude postojao sajam, ali koga briga za to.

Sajam je pravi, samo ako je dio Grada, a Grad dio Sajma! Sve drugo već postoji širom svijeta!

Da, i za kraj, Sajam je brend!  Ako ga budemo znali unovčiti, biće i novca. U svemu ima novca,  samo ga treba znati uzeti. Ali ne zaboravimo – NOVAC NIJE SVE!

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović /Foto arhiva: Radio Gradačac i gradacac.org

Comments are closed.