Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

OPET ON: LIJEPA JE OVA ZEMLJA, MENI NAJDRAŽA

04/06/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: LIJEPA JE OVA ZEMLJA, MENI NAJDRAŽA
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Za samo mjesec dana Spreča je bila dva puta kanal za odvod otrovnih materija. Fabrika se rješavala otrova čije bi zbrinjavanje koštalo bogastvo. Ali u Bosni je sve jednostavno, sve što ti ne treba, samo prebaciš preko vlastite ograde. I ti si problem riješio!

Ovakav događaj bi svugdje  u svijetu, kojem težimo naravno, bio razlog za opštu uzbunu. Ljudi bi izašli na ulicu, pritisnuli vlast da reaguje, vlasnici fabrike bi u strahu od ljutnje građana učinili sve da smanje posljedice katastrofalnog slučaja, činili bi čuda da smanje posljedice  koje  bi po budućnost njihove firme  bile prouzrokovane buntom GRAĐANA.  Za one najteže slučajeve onečišćenja, posljedica bi bila zatvaranje fabrike. Ovo bi bilo gdje na „zapadu“ bila sudbina poslodavca. I onda njima ništa ne bi preostalo nego da rasklope postrojenje i presele ih  u BOSNU.

Ovdje bi to slavili kao stranu investiciju. Gospodin u kravati bi sa dvije-tri jedva naučene riječi našeg jezika bi nas  pozdravljao na svim televizijama u Sarajevu. Svaku noć bi ga vodili iz studija u studio. On bi nam pričao da  je došao samo iz jednog razloga – da nas spasi. Otvorili bi fabriku, presjekli vrpcu, novinari bi prebrojali novoprimljene radnike. Političari bi se fotografisali, a mi bi se „slikali“. Jer bi već sutra otkrili da nam je Spreča neobično bijela, k'o mlijeko.

U narednim danima Spreča bi mijenjala boje, zavisno od toga kojeg bi se smeća trebalo riješiti taj dan. I sve bi to trajalo u miru i spokoju, dok se ne pojavi neki neupućeni gađanin koji još nije shvatio sve prednosti industrijalizacije. Svojim bi „pametnim telefonom“ snimio tu nepoznanicu koja teče riječnim tokom. Okačio bi TO na društvene mreže. Nekako bi to stiglo i do novinara, koji već dugo ne smatraju da im je posao da traže vijesti, nego iste čekaju na „svojoj grupi“.  Oni bi to pratili dan-dva dok ono što je bilo rijeka ne bi stiglo do Save. I tu je kraj, dalje nije svakako naše. Dvije-tri noći bi nas u Dnevniku uvjeravali lokalni stručnjaci da je to normalno, da to ne šteti životu u rijeci i oko nje. Na kraju, to što mi ne razumijemo, to nikako ne znači i da je štetno, to samo otplovi rijekom, i nikom ništa.

I tu je kraj priče. Vlasnici fabrike nisu dužni da intervenišu i spriječe slične incidente, ne moraju ugraditi filtere i prečistače, ne postoji kazna za izazvani incident. Ništa!

Vlast će nas uvjeriti da ne „talasamo“, ako budemo uporni poslodavac će se naljutiti, rasklopit će postrojenje i ode dalje. Ima na svijetu spremnijih od nas na ustupke. Jedva čekaju da mi svoje poslodavce naljutimo.

Nemamo  obzira ni prema našoj vlasti. Šta su sve oni morali pretrpjeti da bi našli nekog spremnog da investira u nas. Neće niko nama, nismo mi nikakva sreća. Kakvih ima država i naroda, spremnih na sve samo da im dođe strani investitor, a mi nezahvalnici!

I tako mi sve u cilju potpune zaposlenosti pristajemo na sve kad su u pitanju strane investicije. Mijenjamo zakone, odričemo se poreskih prihoda, obaramo cijenu radne snage do granica izdržljivosti. Ukidamo već dostignuta prava radnika, sve u cilju povećanja stranih investicija. A njih opet nema!

Imamo mi i sindikat, imaju zgradu u samom središtu Sarajeva. Mjesecima se ne mogu dogovoriti niti da sjednu i izaberu vodstvo, a kamo li da vode radnike ka boljem statusu. A i kako bi, pa nemaju oni radnike iza sebe. Najveći dio radnika, nema ni osnovno pravo, pravo sindikalnog organizovanja. Nemaju pravo, ali imaju sindikalno vodstvo u Sarajevu.

Imamo mi i udruženja koja se bave zaštitom životne sredine, vjerovatno imaju i oni vrhovnu strukturu u Sarajevu.  Ali  nemamo borbu za zaštitu iste.

Jer ako to budemo imali prijeti nam mogući problemi sa stranim investitorima. A onda će nam vlast reći: „Eto vam sad, hoćete posao, hoćete platu, hoćete djecu školovati, a smeta vam malo dima, hoćete čuvati šume. Odlučite se već jednom, hoćete li vi pare il’ jare, e ne može sve!?  Ili strane investicije, ili berite ljekovito bilje. Na volju vam!“

I stvarno, nalazimo se u nekom procijepu. Ako želimo da radimo, da imamo novac za ono najnužnije, moramo da pristanemo da imamo najniže plate u Evropi, da radimo one poslove koje neće niko drugi,  jednostavno moramo pristati na sve, u protivnom upitan je naš opstanak, fizički. Nije tako davno bilo kad je Zenica bila čist grad. Do ponovnog pokretanja željezare, Zenica se skoro mogla baviti turizmom kao vazdušna banja, ali nije bilo para i radnih mjesta. Sada neki ljudi rade, ali se ne može disati. To je cijena industrijalizacije.

Nakon što smo obesmislili sve fabrike namještaja, montažnih kuća i svih drugih čuda koja se mogu praviti od drveta, mi siječemo oblovinu. Dio tako izvozimo, a dio kao iscijepana drva za loženje. Italijani koji to uvoze prepakuju u vrećice i prodaju širom Evrope za „masne“ pare. Ali k'o nam je kriv! Mi siječemo  šumu, neki ljudi o tog posla prime platu, možda podignu kredit, i kupe uvozni namještaj-od našeg drveta.

Ali de ti nešto reci!  Ako se naljute stranci i odustanu neće biti ni tih plata, i mi nastavimo šutjeti.

Moramo … da bi se ovdje živjelo moraš raditi, šta bilo. Ako radiš, možda ćeš dobiti novca, koliko bilo.

I šutiš, šta ćeš drugo! Ako se oni koji te plaćaju naljute i sklope svoje fabrike i odu, šta ćemo onda?

Stvarno šta ćemo onda? Koliko nas oni mogu malo plaćati da nam prekipi! Ovdje nema kao na „zapadu“, tamo poslodavci malo zapnu, pa im sindikati organizuju proteste. Nosaju zastave, pjevaju, malo zapnu, pa poslodavci malo popuste, povećaju plate, pa se radnici vrate na posao, i sve tako. Malo tas ide tamo, malo vamo! Ali uglavnom je u vagi.

 Kod nas ljudi šute i vuku. Šute i trpe. I onda im pukne film. I onda je kraj, ružan kraj. Onda više nema ni fabrika ni radnika.

Sva naša želja da ugodimo stranom investitoru, naša servilnost, kod njih ne izaziva poštovanje. Čak nam s podsmijehom prilaze. Koriste ono što im je pruženo, nisu oni krivi, oni samo koriste dozvoljeno. Oni su trgovali i pregovarali, to što smo spremni pristati na sve i ne poštovati ni samog sebe, nije njihova krivica. Oni su tu dok im se ne pojavi neko gori od nas, neko ko je spremniji još sramnije i bizarnije prodati svoje ljude i zemlju, tada će biti kraj. Oni će zatvoriti svoje fabrike, sklopiti postrojenja i otići negdje drugo. Mi ćemo ostati bez posla, bez plata. Nećemo stvoriti ništa svoje u međuvremenu, jer nismo imali kad. Mi smo radili za strance! Ostat ćemo bez svega.

Bićemo primorani da ponovo pokušamo stvoriti bar hranu za sebe i svoju porodicu. Pokušat ćemo da kopamo i otkrit ćemo da nam je i zemlja i rijeka mrtva. Ono bijelo što je teklo nije bilo tako bezazleno. Poslije toga bijelog ništa ne niče stotinama godina. Otkrit ćemo da su nam ljudi neizlječivo bolesni od života u zemlji u kojoj ne valja ni zrak, ni zemlja ni voda.

Otkrit ćemo da kod nas više ne rastu ni ljekovite biljke, da nemamo ni šume.  Otkrit ćemo da mi nemamo ništa više. Nemamo više čak ni strane investicije.

Posljednji od nas neka ugasi svijetlo!

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović /Foto: ilustracija, sodalive.ba

Comments are closed.