Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

OPET ON: MIRIŠE OVNAK

05/03/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: MIRIŠE OVNAK
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Miriše ovnak. Soba je topla. Dišu. Duboko i mirno. Ne vidim ih, tek nazirem sjenke. Plameni jezici igraju igru na plafonu, i to je sva svjetlost u sobi. Zapalio bih, ali ne pušim u sobi, neću zbog njih, a i Fatima ne voli miris duhanskog dima. Odvikla se, kaže niko ne puši. Nije dobro zbog djece.

A godilo bi mi, nekako bolje saberem misli, kao da ih vidim u oblaku dima. Kao na filmskom platnu mi tada lete slike. Znam dobro tako,  dok ležim u baraci u Domžalama,  nakupi mi se muke, poželim kuće. I onda zapalim. Žar cigarete mi osvijetli dimnu zavjesu. U njoj vidim i djecu, Fatimu i krušku ispred kuće. Onda se žar zagasi, a oni nestanu. Ostane tmina. Noć je duga, kad ne spavaš. Svakakve mi se misli vrzmaju. Uhvatim sebe da pričam sam sa sobom, pa me sramota. Čut će me ko!

Nije svaka noć ista u Sloveniji. Teško mi san na oči ide kad tek stignem iz Bosne. Sve mi pred oči izlaze i djeca, i žena. Tad ih u mislima milujem, provlačim prste kroz kosu. I govorim im nježno, pričam kako živim u Sloveniji. Zagrlim ih pa mirišem kosu,  ljubim u čelo. Grlim i topim se od sreće. I sve tako u tmini barake. I svaki puta obećam sebi da kad dođem kući, ništa neću raditi, samo ću se igrati s njima. Vodit ću ih u onu babinu šumu i učiti da prave sviralu. Otiću i u školu, upoznati učitelja i razrednika. Ne, neću pitati kako uče, znam da su dobri. Hoću da vide drugovi da i oni imaju oca. Ih, kad bi još bio roditeljski, pa da odem!  Ništa ne bih rekao, samo ćutao i slušao. A onda kad zaspu, kad se smire, onda bi s Fatimom izašao pred kuću, pričao, pa šutio i pušio. Prislonio bih  joj glavu na rame i mirisao kosu, i ništa ne bih rekao. Šutio bih do jutra.

Sve tako mislim dok čekam jutro da svane, pa da odem u smjenu.  Kad radim,  nekako mi je lakše. Svaka mi je takva noć kad stignem iz Bosne. Duga ko godina, kraja joj nema. I onda, dan za danom, prolazi vrijeme. Zaboravim malo na Bosnu. Radim puno! Radim, jedem i spavam. Prvog kad primim platu, pošaljem mojima. Čujem se s njima kratko. I sve smislim šta ću reći kome, a kad dignem slušalicu, ko da me ko pamet izbriše, uvijek isto: „ Šta ima dole, kako su djeca, jeste li svi zdravo? Je li Meho pokosio travu, da nije pokisla? Treba li ti šta?“, uvijek isto.  Nikad Fatimu ne pitam ništa što bih želio, a i kako bi, pomislila bi da sam pobudalio!  I tako vrijeme provodim u Sloveniji, radim i čekam da idem kući. Što sam Slovenije vidio, to je iz autobusa! Ne znam baš kako žive u Sloveniji, ovdje sa mnom su uglavnom ovakvi kao ja. Dođu, rade i šute svoju muku. Kad je se nakupi, nekad se i zagužva! Ali nije strašno, sve prođe. I svo  to vrijeme, ja spavam, dobro!

Sanjam ponekad, kad sam bio mali!  Sanjam uglavnom one koji nisu više živi. One žive kad sanjam, sanjam kakve ih pamtim. Sad ih možda ne bih ni prepoznao. Stari se, ljudi se mijenjanju, a ja ih rijetko srećem. Rijetko dolazim.

I sve tako, dok se ne primakne put kući. A onda opet ne spavam! Čekam da krenemo! Tad je noć duga. Sve planiram. Kad dođem ništa neću raditi. Samo ću s djecom bit,  grlit ih, privijat uza se, da mi se miris usiječe u nozdrve, pa da ga nosim u Sloveniju. Da mi sva Slovenija miriše na njih. Kad dođem kući, u petak ću s Fatimom u grad, da prohodamo, nešto da joj kupim! Ništa radit neću, nikog ne trebam. Samo ću s njima vrijeme provoditi.

 I onda dođem, treba nekog posla obaviti, ne može ni Fatima sama sve. I krenem u školu djeci da upoznam razrednika, a pred radnjom Safet i Omer, sjede! Hajd sjedi s nama, jedna piva, neće ti Fata ništa. Otimam se ja – „ neću… pošao djeci u školu… nemam kad“. Ali džaba, valja sjest, pričat će po selu da ne smijem od Fatime u kafanu. I sjednem da popijem jedno, sjednem i zaboravim da odem u školu!

Završila se smjena, a i mračak je napolju. Što sam mislio uraditi, sad je gotovo! Kasno! Idem kući, popio sam i nije mi lijepo. Bilo nazor, i priča nazor. Ali sad je gotovo.

Fatima ljuta, kaže: „Obećao si!“. Znam, ali sad je gotovo. Ljut sam sām na sebe, ali šta će mi ona govoriti. Dođem tri puta u godini, i opet ne valja. Pa moram i ja među svijet. I ona jednu, ja  jednu. Ja planem, vidim djeca se ušutila, Fatima šuti. A ja bi’ plakao! Evo opet isto. Rekao sam sebi da neće biti ovako. Da hoću s njima da budem, da se igram, da ih milujem, da ih škakljam dok oni bježe po sobi. A opet ništa. Opet sve isto. Opet svako sebi. I onda se spremimo na počinak. Djeca šute. Zagrlim ih, poljubim, i oni odoše leći. Sutra će rano u školu. Fatima šuti, navlači jorgan, okreće leđa i čujem diše. Ne spava, samo šuti i diše. Spustio bi’ ruku, ali znam da je ljuta. Neću da se otresa na mene pred djecom. Svi smo u sobi, gasimo svjetlo.

Miriše ovnak, ostavila Fatima preko noći na šporetu, kaže dobro je i zbog djece. Stari panj povremeno prasne, a plamen se zaigra i huči šporet. Na plafonu se igra odsjaj plamenog jezička. Djeca spavaju. Čujem ih kako dišu. Najrađe bi’ se sad zavukao među njih i grijao ih. Grlio i mirisao kosu. Ali oni spavaju, ujutro će u školu. Neću ih dirati, nek se naspavaju. Fatima spava. Diše mirno. Kosa se rasula po jastuku. Pazim da je ne dodirnem. Ljuta je! U pravu je, ali kako da joj kažem, da nisam mislio ovako. Da sam smislio sve drugačije, ali eto šta sad! I treba mi cigara. Da me smiri, da otpuhnem dim, možda bi tako otpuhnuo svu muku. Ali pušenja nema u kući, zbog djece!

Izađem na prstima iz sobe, pa na verandu! Hladno je, mrzlo. Ne da se zima. Sve je bijelo, pa se ni noć ne čini tamna, zimska. Nego, nekako svijetla, sve se vidi, skoro ko zimski dan. Hladno je. Zapalim, pa odhuknem dim, nije mi lakše, ali treba mi cigara, ne znam zašto, ali treba. Šutim, a i s kim bi pričao u ovo gluho doba noći. Šutim i čekam jutro. Ustaće Fatima, prva da djecu spremi u školu. Onda ću se i ja spremiti. Torba, na autobus, i pravac Slovenija. Do maja. A onda kad dođem sljedeći puta neće biti ovako. Samo ću s Fatimom i djecom provesti dan. Drugo me ne interesuje. Samo ću s njima vrijeme dijeliti. Kad dođem u maju!

Ovako nekako moji sugrađani muku muče od kako je svijeta i vijeka. Kad ne mogu nafake naći ovdje u svom gradu, oni idu trbuhom za kruhom. Grade oni i istok i zapad. Sjever i jug. Nećete naći neku ploču koja bi govorila, ovo je gradio taj i taj, iz Gradačca. Nećete, ne piše se to. Oni su češće irgeti, nego  majstori. O njima se ne piše. Oni samo rade. A rade zato što moraju. Mora se kuća dotjerati do pod ploču. Mora se veranda dograditi, sinu svadba platiti. Za razlog nikad nije problem, njih ima koliko god hoćeš. I ako sreće nema u Gradačcu, ti put pod noge. Dok leđa ima. A onda teret i godine učine svoje, kad više ne možeš vući, postaješ teret! Niko te neće, i ostane ti samo, povratak kući.

A tamo ništa nije kao prije. Dok te nije bilo – djeca odrasla, imaju svoj život. Žena se odvikla od tebe, samo smetaš, za noge zapinješ. Sad, kad od tebe nema koristi, i ovdje si viška. Niko to ne kaže, ali osjećaš to. Ganjaš papire za penziju. „Fale ti godine, nije bilo uplata“, kažu na šalteru. Ti se pokunjen vratiš kući. Tamo svi ljuti na tebe. „Kako nisi provjeravao“,  kažu, a ti šutiš. I tako shvatiš da za tebe nema mjesta, nigdje.

Zato čitaoče, kad u gradu sretneš izmorena šetača, što besciljno luta, zamišljena i smrknuta, ne budi prestrog. Iza nepoznatog čovjeka, mrkog i tmurnog, krije se muka. Jer svaka je muka posebna, jedna. Neispričana. Mučna. I ma koliko da ti se žuri, prepusti mu mjesto u redu. Oslobodi mu put. Učini starijem da se osjeća poštovan! Ako ga ne znaš, tim prije. Stići ćeš ti sve svoje, zakasnit nećeš. A njemu, starijem, malo pažnje i poštovanja će goditi. Zato, nemojmo se svakodnevno boriti, kao da nam je ovo posljedni uzdah na svijetu. Kao da trčimo trku života. Zaustavimo se, ukažimo poštovanje jedni drugima. Ne moramo se razumjeti, ni voljeti, ali se moramo poštovati, međusobno! Živjeti u ovom gradu, znači uvažavati jedni druge. Poštovati da neki misle drugačije od nas! Ne nametati im našu volju! Živjeti u ovom gradu ne znači voditi bitke, ne! Znači samo živjeti!

Radio Gradačac / Foto: Ilustracija (novasloboda.ba, Emina Abdulahović)

Comments are closed.