Najnovije vijesti

OPET ON: MOŽE LI DRUGAČIJE?

25/07/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: MOŽE LI DRUGAČIJE?
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Da nam je neko s početka tih devedesetih rekao šta će sve poroditi naš svečani izlazak na izbore, ko zna kako bi se stvari odvijale. Ali, ko zna šta bi bilo da je bilo? Tek evo nas, gotovo tri desetljeća hodimo putem u nigdje. Svjetlo na kraju tunela se ne nazire. Da bude gore, nekad nam se čini da je mrak u tunelu kojem hodimo veći. Nakon što nismo uspjeli zaboraviti ni ovaj rat iza nas, neki se usude da prijete novim! Prijete ili oni možda oni nešto znaju što mi ne znamo!? Da li su spremni na novi rat, samo kako bi sakrili svu nesposobnost koju su ispoljili za sve ove godine?

A strah ljudi je realan, koga su guje ujedala i guštera se boji. U strahu od najgoreg, spreman je progutati i ono što se gutati ne može. Na to oni izgleda i računaju. Jer kako drugačije objasniti da u kampanji za izbore koju već vode i ne pokušavaju da nam prodaju priče o stotinama hiljada novih radnih mjesta, „raju na zemlji“, i šta sve ne obećaše kroz ova desetljeća. Ne, sada ne obećavaju, sada prijete, beskrupulozno.

A šta smo to  mi dobili? Pokušat ću kroz dva primjera objasniti vlastito mišljenje.

Ne tako davno, Predstavnički dom Parlamenta F BiH je donio novi zakon o pravima boraca. Ovaj zakon bi trebao da riješi neka pitanja sa kojima se susreće boračka populacija kao i članovi njihovih porodica, socijalna, prava na liječenja, beneficije i nagrade za učešće u ratu. Zakon je predložila Vlada F BiH. U cilju poboljšanja tog zakona parlamentarci su bili „široke ruke“, pa su ovom prijedlogu pridodali još četrdesetak amandmana, koja su povećala prava, a neka nova i uveli. I ako se zaustavim ovdje, čovjek bi rekao da ih treba pohvaliti za rad, razumijevanje obespravljenih. Jednom riječju,  diviti se načinu na koji oni obavljaju svoj častan posao „narodnih predstavnika“.

Napisao bih ja to, a možda ne bih ni imao o čemu pisati, da ovaj zakon i sve njegove dopune nisu „pogurane“ pritiskom koji su izvršili ti isti demobilisani borci okupljeni pred vratima Parlamenta. Glasali su parlamentarci iz samo jednog prozaičnog razloga, straha za vlastitu sigurnost. Huk koji je dolazio iz vana, a možda i slike koje su mogli pratiti na portalima, jasno su pokazivali šta će se desiti ako ne usvoje sve ponuđeno, pa i više od toga. Gomila je ljuljala kordon specijalaca, sve je mirisalo na sukob iz kog se nije vidjelo kako će se završiti. Dovoljan je to bio signal da se podignu ruke  za što hoćeš! Mogli su oni taj dan izglasati i da je Zemlja ravna ploča. Sve bi oni izglasali. Kad je u pitanju vlastita koža, ko te pita!

Da su i demobilisani borci nešto naučili vidi se po najavama organizovanog odlaska u Sarajevo krajem ove sedmice. Tek da proprate rad Doma naroda istog parlamenta. Da nekom ne padne nešto na pamet, da se ne poigra sa usvajanjem ovog zakona. Ako nekom i padne na pamet, da ima vlastiti stav o ovom zakonu, već će mu se poslati poruka da mora izaći van zgrade, a onda šta bude.

I ne sumnjam da će zakon i na ovom Domu biti potvrđen. Šta fali! Zakon ko zakon. E, bilo bi to tako da za prava iz ovog zakona ima para. Svi znaju da para nema, a neće ih ni biti! Poneki kreativac je osmislio gdje bi se to moglo uzeti, da bi se ovdje prebacilo. Ali sve je to bez ikakve analize, neprovjereno i pod devizom „drži vodu dok majstori odu“. Svi oni što su glasali znaju da će već do nove godine u Parlamentu i vlasti sjediti neki novi, koji će reći da u tome nisu učestvovali. I vjerovatno bi bilo po onoj narodnoj „pojela maca“ i nikom ništa, da u ovom slučaju posljedice neće biti vrlo ružne. Naime, ako ne bude para, ako se stečena prava ne budu mogla ispuniti, demobilisanim borcima će to biti signal da prava potraže na ulici. I ne kao zimus, dok su se mrznuli zaustavljajući iste takve na ulici, sprečavajući ih da putuju. Ne naučili su oni, ne vjerujem da će na ulicu, eto njih tamo gdje se sve rješava, kao ovog ljeta kad su se okupili pred Parlamentom.

A sad neće morati ni na ulicu. Biće dovoljno da svoja prava potraže pred sudom, pa nakon presude koja će sigurno biti njima u korist, potraže prinudnu naplatu blokirajući račune države. A onda će za svoja prava biti uskraćeni doktori, učitelji, policija. Pa će oni na ulicu, i kraja nema.

A samo zato što niko nema obavezu da odgovara za svoje pogrešne odluke. Svaka greška se u ovoj državi opet fakturiše nama. Mi je uvijek plaćamo.

Druga priča, ili priče su smrti tri mladića u BiH. Porodici Memić su javili da im je sin poginuo u saobraćajnoj nesreći kao pješak. Oni kojima je posao da pronađu krivca su otkrilii da su ubojice, vozač i saputnik u kombiju. Nakon što je vozač kombija proveo u zatvoru dvije godine sud je donio presudu. Sudija kaže da tužilaštvo nije dokazalo da je momak poginuo kao pješak u saobraćaju. Ako optuženi pa oslobođeni vozač potraži naknadu za štetu, materijalnu i nematerijalnu, zbog provedenog vremena u zatvoru, vjerovatno je da će ga sud obeštetiti. Iz budžeta. Nikom ništa.

Porodici Dragičević su javili da im je sin pronađen kao utopljenik u predgrađu Banja Luke nakon što je okončana višednevna potraga za mladićem za kojim se gubio svaki trag. Oni kojima je posao da otkriju uzroke smrti sazvali su pres konferenciju i saopštili javnosti da je momak narkoman koji se potukao u središtu Banja Luke, pa opljačkao kuću i utopio se zajedno sa predmetima krađe. U međuvremenu se svašta dešavalo, ali posljednja saznanja koje javnost ima su da momak nije bio narkoman, nije opljačako kuću, ali se još ne zna zašto i kako je završio u rijeci.

Treća tužna vijest je stigla u porodicu Vehabović. Naime, i njima su javili da im je sin poginuo. Prve informacije nakon istrage su nagovještavale da je momak preminuo nakon što je pijan pao sa stolice i od povreda podlegao u bolnici.

Ono što je isto za sve tri priče je da se porodica nije pomirila sa onim što im je ponudila vlast kao odgovor na bolno pitanje. Sve tri porodice su uporno tražile istinu. Oštećena strana u predmetu Memić, porodica, slavila je oslobađajuću presudu zajedno sa odbranom okrivljenog. Smatraju da za smrt njihovog sina treba odgovarati onaj koji ju je počinio. Kako će se ova priča dalje odvijati niko ne zna, ali jedno je sigurno za porodicu je bolna činjenica da su izgubili sina, ne treba ih mučiti i sa nepravdom.

Porodica Dragičević već mjesecima mirno pokušava da skine prvobitnu ljagu sa imena sina, ali traži i krivca ili krivce za smrt sina. Tek pritisnuti javnošću, nadležni su počeli da mijenjaju prvobitnu priču.

Porodica Vehabović nije pristala na konstrukciju policije. Tražila je obdukciju. Izgleda da im je sin ubijen i to u ugostiteljskom objektu. Pred svjedocima.

Uopšte nije važno da li je policija i tužilaštvo nesposobno ili štiti krivce. Bolna je činjenica da im se izgleda baš i ne može vjerovati. I to ne negdje, nego bilo gdje u BiH. Jer ove priče su iz Sarajeva, Banja Luke, Doboj Istoka. Još gore je saznanje da bi neko radio svoj posao, mora se izvršiti pritisak, i to ne bilo kakav, nego mučan, potičući javnost da traži odgovore i odgovornost.

Da porodice nisu bile uporne po svemu bi se ovi slučajevi zataškali. Krivci bi ostali nekažnjeni, na umrlim bi ostala bačena ljaga, a vlast bi nastavila po svome.

Iako sve ove  priče, reklo bi se, nemaju neku poveznicu, sve one govore da ovdje ne postoji odgovornost za posao koji radimo. Niko ne odgovara za pogreške. Da to postoji vjerovatno ne bi pristajao na ucjene i pritiske moćnih. Ovako ovdje postaje sve opasnije za življenje. Barem za nevine.

Mi jesmo pristali da nas okupa „svjetlo demokratije“, ali ne smijemo prihvatiti anarhiju. Ne smije postati normalno da za svako pravo koje zaista i zaslužujemo moramo izaći na ulicu, da moramo prijetiti onome kome je posao da ga i radi. Mi moramo sve učiniti da ovo društvo ostane u okviru organizovane zajednice u kojoj postoji pravo i pravda, moral i odgovortnost. U kom svako radi svoj posao zato što ga zna raditi, a ako ne zna, potražit će onaj čije zahtjeve može ispuniti. Svaki dalji put u anarhiju i činjenicu da pravdu možemo dobiti tako da je sami izborimo „motkom“ nije dobar. Naposljetku će se sve urušiti. I tada neće niko morati prijetiti ratom. Dovoljno će biti ludo živjeti u takvom miru gdje svako dijeli pravdu kako mu volja i ovisno o snazi i bezobrazluku kojim raspolaže.

Nadam se da ćemo naći mudrosti da kad smo već u tom mračnom tunelu, barem otvorimo oči i prestanemo dozvoljavati da nas vode oni koji takođe ne znaju put. Ako otvorimo oči možda nam se nekad i ukaže svijetlo na kraju tunela.

I ovo nije predizborni, ne sugerišem  vam da neki nisu dobri, a neki jesu, pa kao vi ćete glasati i sve će se promijeniti. Ne, nažalost,  ja mislim da niko od ovih koji nam se nameću kao oni za koje trebate glasati u oktobru, niti hoće, niti zna da nas povede u bolje sutra. Jer da zna,  ne bi nam prijetili novim ratom. Ne, poveli bi nas na put, jer bi nas uvjerili kako naprijed. A mi bi  im  vjerovali!

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović / Foto: ilustracija (klix.ba)

Comments are closed.