Najnovije vijesti

OPET ON: NE D'O BOG NIKOM

21/05/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: NE D'O BOG NIKOM
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

„Među najbiranije i u književnosti vrlo često upotrebljavane izreke bez sumnje spada izreka: „rat je sladak onima koji ga nisu iskusili“.  Nju ovako navodi Vegecije u svom djelu Ratna vještina III pogl. XIV:  “Ne pouzdavaj se mnogo u vojnika novajliju ako čezne za borbom jer je borba slatka onima koji je nisu iskusili“. Postoji citat iz Pindara. Rat je sladak onima koji ga nisu iskusili, a svakome onome koji ga je iskusio sledi se duša pri pomisli da je opet na pomolu.

Među ljudskim stvarima ima i takvih kod kojih se tek poslije pretrpljene opasnosti može ocijeniti veličina pretrpljene štete. Drugovanje s moćnim prijateljem slatko je neiskusnim, onaj koji ga poznaje preže od njega. Na oči izgleda lijepa i veličanstvena stvar kretati se u društvu velikaša i baviti se kraljevskim poslovima, ali stari ljudi poučeni iskustvom rado se klone tog uživanja. Izgleda prijatna stvar voditi ljubav sa djevojkama, ali samo onima koji nisu osjetili koliko se gorčine krije u ljubavi. Na isti način ovo bi se moglo primjeniti i na svaki drugi posao skopčan sa mnogim opasnostima i nesrećama kojih bi se mogao prihvatiti samo mlad i neiskusan čovjek. Doduše,  Aristotel u svojoj Retorici navodi ovo kao razlog zašto su mladići smjeliji a stari bez samopouzdanja, jer kod prvih neiskustvo stvara pouzdanje, a kod drugih iskustvo mnogih nevolja nepovjerenje i kolebanje.

Ako ima ičega u ljudskim postupcima čemu treba sa oklijevanjem i kolebljivošću prilaziti, što treba svim mogućim sredstvima izbjegavati, čega se treba čuvati i kloniti, to je izvan svake sumnje rat. Od njega nema ni jedne stvari ubitačnije, ni kobnije, ni pozornije, ni tvrdokornije, ni gadnije, jednom riječju čovjeka nedostojnije, da ne kažem hrišćanina. A ipak, pravo je čudo kako se danas na svim stranama lako ulazi u rat iz bilo kakvog razloga, s kakvom ga svirepošću i neočekivanošću vode ne samo neznabošci nego i hrišćani, ne samo svjetovnjaci nego i svećenici i biskupi, ne samo mladići i neiskusni ljudi nego i starci koji su ga mnogo puta iskusili, ne toliko obični narod i svjetina po prirodi kolebljiva, nego naročito knezovi, čija je dužnost da mudrošću i razumom smiruju nepromišljene i prenagljene nagone pomahnitale svjetine. Ima i pravnika i teologa koji na ta bezbožna djela podstiču i, bolje reći, prskaju na njih hladnu vodu.“ 

(Erazmo Roterdamski: „Rat je sladak onima koji ga nisu iskusili“)                   

                                                                                               * * *

Gotovo nestvarno izgleda da je ovaj tekst pisan prije pet stotina godina. Čini se da su nam godine prošle uzalud, da ne učimo na vlastitim greškama, jednostavno da smo nepopravljivi. Evolucija je učinila svoje, izgledamo malo drugačije od naših predaka, ne umiremo od istih bolesti, ne vozimo se u zaprežnim vozilima. U domovima nemamo otvorena ognjišta. Napredovali smo, čak više i ne ratujemo na livadama. Sada to radimo sa pristojne udaljenosti. Ali kada nam se pruži prilika da vojnički dođemo do nejakih, pokažemo svu krvoločnost i bestijalnost. Pokažemo da nismo dalje otišli od predaka. Gore citirani tekst Erazma Roterdamskog govori da su i u periodu renesanse ljudi od znanja tražili odgovor šta je to u nama da nas čini ovakvima. Erazmo piše početkom šesnaestog stoljeća, ali za izvore koristi antičke mislioce. To samo govori da se nismo promijenili hiljadama godina. Oduvijek ratujemo isključivo radi pljačke i otimačine. Carstva pravimo na zemlji natopljenoj krvlju. Bogastvo i slavu stičemo otimačinom i pljačkom, a obraz peremo “dobročinstvom“. Oni koji na rat pozivaju nikad ne ratuju, oni imaju važnija posla. Oni obični koji se rata plaše uvijek postaju oruđe. Oni imaju odlikovanja, oni koji rat započnu imaju sve! O onima prvima pišu pjesme i slave „herojstvo“ i smrt. Ovi drugi uživaju u pjesmi. I oduvijek je tako.

I kod nas se sve češće čuju ovi koji prijete ratom. Nemogućnost da razgovaraju, da druge uvažavaju, zamjenjuju prijetnjom. Govore da su dovoljno snažni. Nemoć uma zamijenit će moć oružja. I možda ih ne bismo doživljavali ozbiljno da nam iskustva nisu svježa, a rane još otvorene.

Naša iskustva su bolna. Znamo da za rat ne treba dvoje. Da uvijek ima dovoljno pameti da se zaludjeli sputaju u vlastitoj ludosti. Da na kraju pamet pobijedi.

Znamo da to nije tako. Rat vam pokuca na vrata, dok ste još u pidžami. Oni za koje ste mislili da ih poznajete, otkrijete da nije tako. Dok još skidate krmelj sa uspavanih očiju dobijete pušku, i već ste vojnik. Obuku vas, počinjete da se sviđate sami sebi. Pjevate iz sveg glasa, hrabrite sebe, plašite druge. Kad imate pušku postajete vojnik i tada za vas nema prepreke. Drže vam govor, a nešto u vama raste, i vi ste spremni za ono za što ste mislili da nikad niste. Spremni ste da ubijete.

Dok vaši pobjeđuju, vi mislite da kraja nema. Vaša država je sve veća. Zahvaljujući vama. Dok koračate zasipaju vas cvijećem. A onda vaše izda vojnička sreća. Kolo sreće se okrene. Sad vi bježite. Strah vas je. Shvatite da se u ratu gine. I ne samo da se gine. Nego i vi ginete. Nad rakom vam drže govor. Gledate ih, ispraćaju vas oni što sa vama ratovali nisu. Ne, oni su zaduženi za ispraćaj i govore. Za pogibiju ste zaduženi vi. Ko bi vas ispratio, da nije njih.

Gledate ih, gledate sebe u kovčegu. Limenom. Kažu da ste bili hrabri. Kažu da će vas pamtiti. Ostave vijenac svježeg cvijeća, i odu. Svojoj kući i porodici!

Ovo pišem, da podsjetim. Ovako nekako izgleda rat, ne kod svih, ali moglo bi se reći da je uobičajeno.

I kad god čujete da prijete ratom, sjetite se Erazma: “Rat je sladak onima koji ga nisu iskusili“. Ovi današnji koji ga pominju nisu rata osjetili, i neće. On je rezervisan za nas obične. Nama su suđena odlikovanja i poneka pjesma, njima bogastvo!

I rekao bih vam ljudi „pamet u glavu“, ali znam kao i vi da to ne pije vode. Kad rat kuca na vrata, pameti nema. Rat se može desiti, svakome, čak i onima koji sa podsmijehom gledaju na nas kao na divlja plemena, gdje civilizacija još nije kucala na vrata. Ali mi znamo iz iskustva da se rat može desiti svakom, on počinje dok ste u pidžamama. Zato vas razumijem, znam da vas obuzima jeza od same pomisli na rat. A oni, vođe, olako se igraju  prijetnjama, ili hrabrenjima, zavisi na kojo ste strani.

Zato, zbog sebe, naše djece, zbog budućnosti kažem NE D'O BOG NIKOM!

I opet čujem Erazma: “ Rat je sladak onima koji ga nisu iskusili“ i nadam se da će shvatiti da se ne igraju riječima, riječi su čudne, lako pobjegnu, svako ih drugačije čita. Riječi plamen potpiruju i njima se ne igra.

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović

Comments are closed.