Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

OPET ON: NEĆE NAM BITI BOLJE, …

05/02/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: NEĆE NAM BITI BOLJE, …
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Krenulo je! Mada neki tvrde da izborna kampanja u BiH nikad ne prestaje, ovo što nas čeka narednih deset mjeseci će biti burno. Braneći stavove „naših“ prvo ćemo se sukobiti (nadam se verbalno) sa političkim neistomišljenicima, pa sa istomišljenicima. Pa onda sa prijateljima i rodbinom, vjerovatno sa najbližim članovima porodice i za kraj sa samim sobom. Jer nema nam druge, zdušno ćemo braniti obećanja „naših“ o boljem sutra.

Znamo mi to dobro, jer nekako odmah iza rata pa narednih par godina, svi su govorili o Aneksu 7,  povratku svih na svoje. Onda su obećali da ćemo u Evropu, pa i ako ne odemo da će oni dovesti strane investitore da mi ne idemo nigdje. Obećaše i 100 000 radnih mjesta, ostaje samo još da nam obećaju da neće biti 100 000 radnih mjesta, nego da će ukinuti ova postojeća, a da ćemo mi svi samo uživati u ljepotama BiH, i primati naknadu za to. Više od toga ne mogu obećati. 

U svakom slučaju za desetak mjeseci doći će ta nedjelja, druga u mjesecu oktobru, okupat ćemo se, obući bijelu košulju i na izbore. Staviti svoj iksić za bolje suta, i kući.

A bolje neće doći!

Možda i vi sami znate za neke razloge koji bi potkrijepili ovu tvrdnju, ali ja ću pokušati kroz jedan primjer braniti svoj stav.

Posljednje mjesece godine za nama obilježila je briga dijela javnosti ko će biti selektor Fudbalske reprezentacije BiH. Javnost se uzburkala, malo ko je odgovarao od predloženih za tu važnu funkciju, a očito smo bili spremni da odriješimo kesu i platimo neko zvučno ime da nas povede putem Evrope. Većina Bosanaca i Hercegovaca smatra da u reprezentaciji moraju igrati najbolji koje imamo, a da ih treba voditi najbolji stručnjak, jer igrati na svjetskom i evropskom prvenstvu je imperativ. Razloga je puno. Ponos, dokaz da smo u krugu najboljih, a bogami ima tu na kraju i para. Toliko je to važno pitanje da ozbiljno motiviše javnost da izvrši pritisak na one koji odlučuju, i od straha od te iste javnosti, odgovornim ne pada na pamet da se igraju i da ne ponude najbolje moguće rješenje.

E sad zamislite sljedeće. Odaberu ljudi u Fudbalskom savezu najboljeg trenera i na prvom sastanku mu svaki od predstavnika konstitutivnih naroda uruči spisak igrača koji moraju biti obavezno u sastavu, ali i postave pred njega zajednički cilj, a to je da budemo u najgorem slučaju najbolji u Evropi. Spiskovi oslikavaju nacionalnu strukturu stanovništva BiH, a predloženi su i vrijedni su članovi političkih partija. Selektor preuzme spiskove, pozove dotične igrače i utvrdi su od od pozvanih: četiri golmana, dva beka, tri cetarhalfa, a dvojica izraze spremnost da igraju na bilo kojoj poziciji jer oni fudbal vole i svejedno im je gdje igraju. Njih dvojica nikad nisu igrali fudbal, ali vole ga, i baš bi voljeli da obuku dres i izađu pred publiku.

(Sve mi se čini da sam sličnu sličicu negdje čuo ili pročitao, ne znam gdje, pa se ne mogu pozvati na autora. Ako sam i „ukrao““ tekst molim meni nepoznatog autora da mi oprosti i shvati da mi je ovo bila pomoć u odbrani teze, op.a.)

E možete li  zamisliti na što bi ovo ličilo! Mi bismo bili cijeloj Evropi tema za izrugivanje. Igrali bi toliko smiješno da bi nas objavljivali u šaljivim video uradcima. Selektor bi brzo dobio otkaz, ako sam ne bi pobjegao glavom bez obzira. Para ne bi bilo, a tuga bi vladala zemljom.

Ali to se ne može desiti. Dovoljno su pametni ljudi u Fudbalskom savezu da se s tim ne igraju. Ne zato što oni misle da to nije dobra ideja, nego se plaše javnosti, navijača. Znaju da bi to ugrozilo i njihovu ličnu bezbjednost. Nije se igrati sa navijačima.

I to je u redu! Ali da li znamo kako se kod nas bira vlada na bilo kom nivou.

Imenuje se premijer, nakon određenog vremena predsjednici političkih partija mu dostave spisak igrača u skladu s nacionalnom strukturom, a i svi ponaosob su vrijedni članovi političkih stranaka. Normalno, saopšte mu i cilj, a to je ulazak u Evropsku uniju i da se sve učini da budemo uzor u svakom pogledu u Evropi.

On okupi ekipu, ima tu svašta, ali svi su lojalni i odgovorni šefu svoje stranke u ostvarenju njegovih zadanih ciljeva. I kad oni „zaigraju“ nama preostaje da čupamo kosu, a evropljani se čudom čude kad vide šta radimo sami sebi. Međutim to ne mijenja stvar, premijer ostaje premijer, mi se sramimo pred samim sobom, para nema i niko ništa. Ništa se ne dešava.

Jer nema straha od javnosti, nikad se  ništa nije desilo i neće. Jer nama je fudbal važniji od nas samih. Fudbal je više od igre.

Zato mislim da neće biti bolje.

Ali to nije razlog da se mi ne okupamo u nedjeljno oktobarsko jutro i u bijeloj košulji trkom odemo da stavimo svoj iksić ispred imena kojeg  smatramo da je vrijedno.

Možda meni i vama neće biti bolje, ali onom iza iksića hoće, vjerovatno. Nekome uvijek bude bolje, znate kako kažu: „nekom rat, nekom brat.“ Ljudski je pomoći, vaš glas je vrijedan nečije plate.

A neće biti ni gore, sigurno! Poslije dugo muke i prepucavanja oni će dogovoriti neku većinu, možda i zadnji dan roka koji ističe. Mi ćemo odhuknuti: „Dobro je, dogovoriše se“.

Jer normalno je da se dogovore. Ko bi rizikovao da ide ponovo na izbore i da u sljedećem krugu nema dovoljno iksića?! Nije lud! Uvijek će se dogovoriti. Izabraće neku vladu. Biće dobro da ništa ne rade, štete neće biti, ovaj perpetuum mobile od države će nastaviti da se kreće, a da niko ne zna kako!

Nažalost, ovo je naša sudbina. I teško da se išta može popraviti. Stvar je loše sklopljena. Kada kuću napravite na lošim temeljima ni najskuplja fasada ne može spriječiti urušavanje. Samo je pitanje da li su je kad su sklapali, namjerno ovakvu napravili ili je ona stjecaj nesretnih okolnosti i loših pregovarača. Kako god da je bilo, bolje neće biti.

A i kako bi, kad nam je važnije ko će biti selektor reprezentacije, od pitanja ko nam vodi državu. Nikada nam nije palo na pamet da insistiramo da nam za premijera izaberu najboljeg, da mu damo priliku da sastavi tim od najboljih u ovoj zemlji, koji će odgovarati samo nama stanovicima BiH. Da mu mi postavimo ciljeve, i da ga mi prozivamo za neučinjeno. Da on radi, a mi budemo ponosni na njegov rad. Da budemo ponosni kako nas predstavlja u svijetu, jer on je slika i prilika nas samih.

Ne nije nam palo na pamet, a i kako bi. Kad bolje razmislim, čak i da to hoćemo, to je nemoguće. Za takvu ideju ne postoje pretpostavke. Mi ne biramo, mi glasamo. Vrhovi političkih partija biraju. One koji će imati svoj kvadrat za iksić na listi, one koje će imenovati da vladaju. A svi oni odgovorni su onima koji ih biraju, ne onima koji glasaju. Tako je bilo i tako će biti.

Mi možda živimo demokratiju, ali to je samo privid. Jer demokratija je ostvarena kroz političke partije, a one su sve samo ne demokratske. Njima upravljaju autokrate. Oni sastavljaju liste, a oni na listama su njima zahvalni i odani. Oni su izabrani predstavnici političkih partija, ne nas koji stavljamo iksiće. Nikad se nije desilo da dva zastupnika/poslanika sa jednog područja, bez obzira na stranku iz koje dolaze brane interese svoje zajednice. Oni se nikad zajedno ne bore za njen napredak, napredak onih koji staviše iksić ispred njihova imena. Oni nikad ne dogovaraju da zajedno istupe u parlamentu i zajedno insistiraju ne rješenju problema zajednice iz koje dolaze. Ne, nikad. Jer, oni su predstavnici stranaka, nisu onih koji ih biraju. Zato nikad nećemo izabrati najbolje, jer to nije moguće. Biće isto. Ali neće nam biti bolje.

Zato kad dođe vrijeme okupajmo se, obucimo bijelu košulju i svečano stavimo iksić. Nekome će sigurno biti bolje.

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović /Foto: ilustracija

Comments are closed.