Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
Davno, kada sam bio mali, a to je stvarno bilo davno, u 19 sati i 15 minuta su počinjale pripreme za spavanje. Naime, tada bi državna televizija emitovala crtani film, a nakon što ga odgledamo, znali smo da se za nas dan završio. Bilo je vrijeme za počinak. I malo je stvari kojih se tako dobro sjećam, kao što pamtim Kalimera, malo crno pile koje svaku noć završi sa: „ Nepravda, to je nepravda“. Da biste znali o čemu govorim potražite Kalimera na You Tube-u.
E tako izgledamo i mi svaki puta kada se iznenadimo činjenicom da ono što mi smatramo pravdom – svijet oko nas i ne doživljava baš na isti način. A mi na kraju svake priče ponavljamo kao i Kalimero „Nepravda, to je nepravda“.
Naime, prije desetak dana Rukometna reprezentacija BiH je igrala važnu rukometnu utakmicu. Pet hiljada ljudi je došlo da podrži šesnaest momaka u njihovoj „borbi“ i nastojanju da na terenu pobijede protivnika, da dokažu da su bolji i da im je stalo.
I bi utakmica. I bi pobjeda. Poštena! Pobijedio je bolji. Teško je opisati radost onih pet hiljada ljudi, i onih šesnaest momaka. Bio je to dokaz za njih sve da vrijedi raditi, da se uloženi trud, silni sati utrošeni na „popravljanju“ samog sebe isplate. Bio je to dokaz i da kada svi usmjere energiju na zajednički cilj, kad daju sve od sebe za ekipu, za ljude sa kojima dijeliš dobro i zlo, uspjeh ne može izostati. A ako se na kraju i pokaže kojim slučajem da je protivnik bolji, jači – i dalje ćeš biti ponosan jer dao si od sebe sve, a uvijek ima boljih, ali i gorih.
Ovi momci su bili bolji, toliko bolji da su im i protivnici čestitali na pobjedi. Bilo je sretno i onih pet hiljada ljudi na tribinama, toliko sretno da im se nije išlo kući, bar ne odmah. I svi su sve zaboravili, sve što je prethodilo tome. Da Savez nema novca, pa je uvijek upitno da li će onih šesnaest momaka uopšte igrati, a ako već i skupi iste, onda to bude organizovano tako da je stid normalan osjećaj.
Jer kada izuzmete onih šesnaest momaka, a bogami i onih pet hiljada ponosnih građana BiH, ostaju vam oni ljudi koji su vam taj događaj omogućili, ljudi koji su tu uvijek oko Saveza, igrača, oni koji su tu iz „ljubavi“. Koji to znaju bolje.
E ti, baš ti su organizovali stampedo na ulazu. Oni su ti koji su čekali da se više hiljada ljudi okupi na platou ispred dvorane, učine ih nervoznima, a onda pokušaju da ih kroz „iglene uši“ provuku u dvoranu u samo pola sata. Prava je sreća da u tom „ludilu“ niko nije stradao. Bilo gdje na svijetu je normalno da posjetioci događaja uz urednu kartu mogu ući slobodno, a da se kapije zatvaraju prije početka samog događaja, kako bi se na miru svi mogli posvetiti onome zbog čega su tu. Svuda, osim kod nas. Samo kod nas se ulazi sve dok traje događaj, samo kod nas se čudom čudimo kada hiljadu ljudi ima kupljenu ulaznicu, a da za njih ne postoji mjesto u dvorani. E to su organizovali oni što to rade iz „ljubavi“.
I pored svega toga onih pet hiljada ljudi u transu daje podršku onoj šesnaestorici da uspiju, a tih šesnaest momaka u svakom minutu rizikuje povredu, koja bi značila kraj karijere. A karijera sportiste je kratka, u desetak godina odricanja morate stvoriti uslove za život koji vam preostaje.
Povreda znači kraj, počesto kraj svega. I sve to za pobjedu BiH. Za slavlje, radost.
I bi radost, slavlje. I nikom se ne ide kući.
Jer tamo ćete saznati da je neko od onih ljudi koji sve rade iz „ljubavi“ zaboravio da uradi jedini posao koji mu je povjeren. Da kao ovlaštena osoba pročita spisak igrača i utvrdi da li je sve uredu. Da li na tom spisku ima šesnaest ljudi koji nose dres sa državnim grbom.
I on ponešen emocijama i „ljubavlju“ ne primjeti da je na spisku jedan čovjek manje. Ne primjeti.
Zato jeste predstavnik reprezentacije Švajcarske … primjetio, sačekao kraj utakmice i uložio prigovor na regularnost utakmice.
I džaba vam što ste bolji, što više želite. Što vam je stalo. Pravila su pravila.
Ona postoje da svijet nije u neredu. Da vozimo desnom stranom, čak i ako nam se to ne sviđa. Nepisana pravila kažu da ustupimo mjesto starijima u javnom prevozu, jer su stariji, da budemo pažljivi prema djeci i trudnicama … Ali pisana pravila su pisana i za njih postoje sankcije.
Kada pristanete da učestvujete u nečemu prihvatate postojeća pravila, i ne mijenjate ih, prihvatate, ponašate se u skladu s njima, ili ne učestvujete. Ako vam se ne sviđaju. Ako pak ne znate pravila to vas ne oslobađa odgovornosti i sankcije.
Vaše je da dobro pazite, sve provjeravate. Na vrijeme reagujete i zaštiti se. Neće to niko uraditi za vas. Možda nije pravedno, ali svijet nije pravedan. Samo ustrojen pravilima, koje uglavnom uspostavljaju jači. I to je tako. Alternativa je haos, a to je gore jer je nepredvidljivo.
I tako nije dovoljno da budete najbolji, najbrži, najljepši. Morate paziti. A samo je to bio posao nekog čike u kravati koji to radi iz „ljubavi“. Da pazi. A nije pazio.
Da je onih šesnaest momaka na isti način radilo svoj posao, danas ne bih imao o čemu pisati. Već bi ih „razapeli“ – i njih i selektora. Jer nisu znali, htjeli. Ali oni jesu!!! Tek nije neki čiko koji to radi iz „ljubavi“. Propustio je da radi ono što je tvrdio da zna i može.
I možemo se samo nadati da sav trud, volja i rad onih momaka neće biti uzaludan. I da onih pet hiljada ljudi energiju, ljubav i sreću nije bacilo niz vodu.
A teško, jer svijet funkcioniše na pravilima. Nama ostaje da samo kao Kalimero ponavljamo „To je nepravda“.
I ne bi bilo prvi puta. Jer ljudi koji se za nas brinu iz „ljubavi“ već godinama se čudom čude da na svijetu postoje pravila, da se moraju poštovati. I da nas svijet ne mrzi što smo mali, nego što smo aljkavi. Jer teško da možemo očekivati da se ljudi koji to rade iz „ljubavi“ brinu o zapisniku sa utakmice, ako su uspjeli izgubiti Dejtonski sporazum, pa danas i ne znamo koja baš pravila važe kod nas.
Zato umjesto što se žalimo na nepravdu, nerazumijevanje, trebali bi smo svu energiju uložiti da stvari radimo svako od nas najbolje što zna, a ako ima bolji da im prepustimo mjesto. Bilo bi pošteno prema sebi prije svega. Samo tako možemo bolje.
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović / Foto: klix.ba
