Najnovije vijesti

OPET ON: OTIĆI ILI OSTATI

26/02/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: OTIĆI ILI OSTATI
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

 

Već mjesecima nas zasipaju podacima o odlasku građana BiH, njihovom trajnom preseljenju u treće zemlje. Isti problem nam imaju i susjedi, lijevo i desno od nas. Gotovo da vlada panika, prebrojavaju se rođeni, oni mrtvi. Izvlače zaključci, traže akciju u sprečavanju naših odumiranja.

I nije da to nije problem. Pogotovo za nas koji ostajemo. Ako smo  imalo praktični i egoistični, shvatit ćemo da za par godina neće biti dovoljno onih koji bi trebali da rade i svojim radom obezbijede nama penzije, napune fondove, uglavnom da izdržavaju državu. A ta ista država bi trebala meni i vama obezbijediti minimum uslova za život, kada više ne budemo mogli raditi. Ali, mi tu ne možemo ništa, a po meni ne bi trebala ništa ni država, barem ne poduzimati akcije i uvoditi mjere. Jer kada god se kod nas uvode mjere, one su sankcija. A sankcija rađa otpor, i opet smo na istom. Onaj ko je nakastio otići, on će otići.

 

Ovo ne pišem kako bi ohrabrivao bilo koga na odlazak. Odlazak naših sugrađana ne treba poticati, ne nikako. Trebamo biti tužni jer smo napravili društvo u kom neki od nas ne vide priliku za sebe. Oni odlaze jer su prinuđeni da odu. Svjesni su oni da ih tamo ne čeka ni med ni mlijeko. Znaju da će borba biti teška. Od njih nova sredina očekuje odricanje, uporan rad i stalno dokazivanje da su vrijedni  radne dozvole koju dobiju.  Oni su tamo stranci i ostat će to, a taj biljeg nije lako nositi.  Ali oni odlaze, jer su prinuđeni. I to ne zbog novca, kako smo često spremni da okarakterizujemo. Ne, oni tamo ne odlaze isključivo zbog novca.

Tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća očevi mojih školskih drugarica i drugova su odlazili na Zapad. Radili su tamo najteže poslove, odricali su se svega kako bi mogli svojoj porodici, koju su ostavili ovdje, obezbijediti minimum uslova za život. Gradili su kuće, školovali djecu i nadali se, da kad se vrate kući moći će na miru živjeti sa svojima. Moje drugarice i drugovi su odrastali bez oca, ali kao satisfakciju za taj nedostatak oni su nosili bolje farmerke od nas. Mi smo im pomalo zavidjeli na farmerkama, limenci cole kao suveniru na radnom stolu, a oni možda nama što smo imali očeve uvijek kada nam trebaju.  Oni pak, samo za praznike.  E ti naši sugrađani su išli na Zapad, zbog novca.

Ljudi koji danas odlaze, odlaze sa cijelom svojom porodicom, ili porodice formiraju tamo. Oni odlaze zauvijek. Oni odlaze tamo, jer ne žele da žive kao njihovi roditelji. Oni ne žele da život provedu u strahu od sutra. Svjesni su da njihova odluka o odlasku, znači borbu. Znaju da će njihov život dugo biti „od danas do sutra“. Ali znaju i da na kraju tog puta, ako budu vrijedno radili, radili na sebi, bili bolji, doći će trenutak kada će patnja nestati. Kada će postati dio društva koje ih cijeni i uvažava. Jednostavno naplatit će sav trud, ne samo novčano. A ako i ne bude baš sve tako, znat će da su za teške trenutke krivi sami,  jer odluka o odlasku je bila njihova. I znat će da bolje može biti samo ako nastave da rade i bore se. Trud će se prije ili kasnije isplatiti. Ta nada da će biti bolje, razlog je njihovog odlaska. NADA u bolje!

E to je razlika između onih koji odlaze i njihovih roditelja koje ostavljaju ovdje.  Njihovi roditelji  se plaše onoga sutra. Samo ovdje se kaže: „Dobro je, moglo je biti gore“! Ovdje nije da rad ne znači ništa! Ne, i ovdje morate raditi, vrijedno, mukotrpno, jer ako samo malo zastanete vaš svijet se ruši. Raditi morate!

Ali to ne mora ništa da znači. Vaš mukotrpni rad može da znači i da tonete.  Živjeti ovdje je pomalo kao upasti u rupu sa živim pijeskom. Ako ne radite ništa stvarate dojam da spasa nema, tonete polako, ali neizbježno. Ako se koprcate, vrlo često znači da samo ubrzavate proces tonjenja.  Izlaz postoji, ako vam je susjed dovoljno blizu da se preko njegovih leđa izvučete iz ovog živog pijeska, tada postoji nada za vas. Za susjeda nema nade, ali to već nije vaš problem. On bi vjerovatno i onako potonuo, a ovako je učinio dobro djelo. Bar ste vi preživjeli! Samo, za ovu akciju morate imati mentalni sklop prilagođen borbi za opstanak i preživljvanje.  Ako nemate, onda ste vi ona sorta preko čijih leđa drugi imaju priliku za bolje sutra. E zbog toga oni odlaze.  Oni su hrabri da sve ostave iza sebe, odriču se prividnog komoditeta – ugodnog života u roditeljskom domu, sigurnosti života među onima koje poznaju. Oni se hrabro otiskuju odavde, odlaze u nepoznato, da stvore svoj mali svijet. Oni  tamo ne idu da mijenjaju svijet, njih tamo ne vode velike ideje.  Ne, oni  tamo idu da rade, bore se i stvaraju svoj mali svijet.

Nama ovdje ostavljaju da vodimo svoje velike bitke, da stvaramo države i društvene sisteme, rješavamo pitanja ravnopravnosti, diskriminacije, da se borimo za prava manjinskih i  većinskih  grupa. Oni puštaju nas da rješavamo svjetske krize, ali i da iste, svako malo pravimo. Puštaju nas, da svako malo budemo vruća vijest na svjetskim televizijama, da se nama bave svjetski moćnici. Sve nam puštaju! A od nas očekuju samo da ih pustimo na miru, da ih pustimo da odu. Da ih ne brojimo,  jer ih nismo brojali ni primjećivali ni kad su bili ovdje. Oni žele samo da ih pustimo na miru.

Oni odlaze i to je neminovnost. I ne odlaze samo da rade. Odlaze i oni koji mogu da stvaraju. Čije su mogućnosti  ogromne. Njihov potencijal  je nemjerljiv,  jer oni su stvaraoci. Njih svijet nema puno, i zato ih priželjkuje,  nježno čuva,  pazi na njih,  jer oni donse napredak,  bolje sutra.  Oni donose ono „nešto više“ . I gle,  takvi se ne rađaju samo u bogatom svijetu ?!  Ne, i najveće svjetske zabiti znaju poroditi znalca. Nažalost one ne znaju šta bi s njima. Njima je odlazak zapisan odmah po rođenju. Oni bogati znaju šta će s njima. Oni će ih tetošiti, maziti, paziti. Njihova znanja će bogatima donijeti nova bogastva. A svjetske zabiti će se ponositi i hvaliti kako izrodiše genijalca. I kupovati od bogatih njegova znanja.  Ali, to je sudbina siromašnih.  Oni se zadovoljavaju mrvicama.

I eto, nabrojah sve one koji će otići!  Ali mi, k'o mi!  Nezahvalni, zaboravljamo one koji ostaju. One koji su birali da ostanu ovdje, uprkos svemu!  Uprkos nama!

Oni ostaju, jer još uvijek vjeruju da ovo mogu da poprave! Oni su spremni da utroše život na ispravljanje „krivih Drina“. Oni su spremni da umjesto da stvaraju svoj mali otok sreće, predaju vrijeme, energiju i znanje za kolektivitet. Oni su spremni da se bore za više od vlastitog dobra!

I možda je ta borba uzaludna, možda će doći do istog zaključka do kog su došli oni koji odlaze. Da je borba uzaludna. Da ne vrijedi. Možda će tada za njih biti kasno. Ali kako god, to će biti njihova odluka!

I kako god, to je odluka svakog od nas, i posljedice su naše.  Zato je teško biti odrastao, moraš donositi odluke.  Moraš trpjeti zbog njih, uvjeren da vrijedi i da će na kraju  sve biti dobro. Vjerovati da postoji NADA!

U međuvremenu nadam se da oni koji odlučuju o našoj sudbini neće donositi programe, agende za zaustavljanje odlaska ljudi. Nadam se da neće snimati spotove koji nas potiču na rađanje potomaka. Nadam se da neće oporezovati one koji odlaze, kao što oporezuju one što ostaju. Nadam se da neće raditi ništa, BAŠ NIŠTA!

Možda kada ne bi radili ništa, kad bi pustili sve niz vodu, kada se ne bi borili za našu bolju budućnost, kad bi jednostavno jedan dan zaboravili da naviju budilicu, kad bi prespavali dan, možda nam se kojim čudom vrati NADA!

Radio Gradačac/ Foto: Ilustracija (Livno Novine, RSE, N1)

 

Comments are closed.