Najnovije vijesti

OPET ON: PORODICA, SUDBINA ILI NEŠTO TREĆE

08/05/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: PORODICA, SUDBINA ILI NEŠTO TREĆE
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Da li nas i koliko porodica, uža i šira, oblikuje? Da li nas porodične priče o prošlosti imena  kroje ovakvima?  Da li nam to kroji sudbinu i da li nam to čini okvir za donošenje sudbinskih odluka?  Ili  smo sami krojači svoje sudbine!

Odgovori bi bili vjerovatno različiti, imali bi svi svoje argumente, branili ih čvrsto i beskompromisno, do sukoba!  Da li bi to bio razgovor ili borba mišljenja, ili bi to preraslo u stvarni sukob, zavisi isključivo od nas.

Kao poticaj razgovoru nudim dvije priče, malu šetnju kroz biografiju dva istaknuta Gradačačanina, po rođenju, sve ostalo dobili su negdje drugo!  Da li je za njihovu sudbinu bilo važnije to okruženje po rođenju, ili iskustva stečena u životu, teško je reći, ali znam da vrijedi baciti malo svjetla na njihov život.

Ahmed Muradbegović  je rođen u Gradačcu 3. marta 1898. godine. Precizan datum navodim za one čitaoce koji bi htjeli da vlastite zaključke izvode iz onoga što kroje horoskopi kao sudbinu čovjekovu.

Dakle Muradbegović je rođen u Gradačcu u bogatoj begovskoj porodici,  gdje ženska linija po ocu Hilmi, begu,  vodi do porodice Gradaščević, a muška ka porodici tuzlanskog Ahmed kapetana Muradbegovića. Osnovnu školu, ili nešto što bi bilo pandan današnjem shvatanju osnovnog obrazovanja,  završava u Gradačcu, a gimanziju pohađa u Tuzli, Sarajevu i Bihaću. U zapisima ne postoje navedeni razlozi za promjenu mjesta školovanja.  Godine 1917. biva mobilisan u austro-ugarsku vojsku gdje je  dočekao kraj rata. Školovanje nastavlja u Zagrebu, upisuje pravni fakultet, a već nakon dva semestra se prebacuje na filozofiju koju i završava. Uporedo završava i tek otvorenu glumačku školu, pa nakon okončanja fakulteta postaje član Drame hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.  U isto vijeme radi i kao profesor na Glumačkoj školi.  Od 1921. godine pomoćni  je režiser Dr. Branka Gavele u kazalištu. Nakon što se zatvara glumačka škola, Muradbegović završava priču iz pozorišta i postaje profesor u Zagrebu i Karlovcu. Iako u to vrijeme piše, period do okupacije prve Jugoslavije za historiografe očito nije bitan. Sljedeće važno što mu isti bilježe je imenovanje za intendanta Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu. Ova epizoda mu je obilježila život. Ove četiri godine su presudne za sav preostali život ovog pisca, dramaturga, intelektualca. Odabir da preseli u Sarajevo, bude dio režima koji će okončanjem rata biti gubitnik, značile su osudu, progon, život sa biljegom sve do okončanja života u Dubrovniku 1972. godine.  Možda njegov odabir i nije bio iz ideoloških razloga, možda je on bio sam izbor komoditeta, ali je bio izbor strane koja je na kraju priče doživjela poraz.  Za kaznu, Muradbegović prvo završi godinu dana u zatvoru, a onda kao osveta vlasti biva poslan u Gradačac. Muradbegović se prvi puta stvarno vraća u Gradačac nakon dječačkih dana. Nakon onog što bi mogli zvati metropolom, barem Balkana, Muradbegović već u srednjim godinama završava u „provinciji u pozadini“. Radi kao korespodent u Sreskom zadružnom savezu u Gradačcu, ma što to predstavljalo kao zanimanje. Ugledni profesor i dramaturg, pisac,  radi kao službenik u zadruzi. Bila je to vjerovatno i kazna i osveta režima za izbor koji  je pisac donio 1941. godine.  Vrijeme koje je dolazilo vodi Muradbegovića u Tuzlu, i tamo je korespodent, ali za razliku od Gradačca, koji je vjerovatno uživao u sunovratu begovskog sina, Tuzla ne zaboravlja ko je Muradbegović. Bez obzira na njegovu sudbinu taoca pogrešne odluke, ili ideološkog stava, što mi ne znamo.  Ta Tuzla potiče Muradbegovića da formira glumačku sekciju u okviru KUD-a „Mitar Trifunović Učo“, iz čega izrasta Narodno pozorište, koje je i danas temeljna institucija kulture u Tuzli. Muradbegović je dramaturg i intendant, Tuzla živi kulturu, a Gradačac uživa u svom jalu.

Iz Tuzle Muradbegović odlazi za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Dubrovniku, radi na osnivanju Dubrovačkih ljetnih igara. Iz Dubrovnika odlazi u Banja Luku, i tamo je intendant u pozorištu. Ta pozorišta postoje i danas, a Gradačac nema ni tradiciju gledanja pozorišnih predstava.  Nema tragova da je do smrti Muradbegović posjećivao Gradačac, bar nisu ostavljeni ozbiljniji tragovi. Valjda nas je stid, zbog njegovog izbora, da bude dio poraženog svijeta. Muradbegović je svoju pogrešku okajao ili bar bio kažnjen, mi našu još uvijek kajemo. Gajeći zaborav prema ovom čovjeku.

Hasan Kikić se rodio u Gradačcu dvadesetog augusta 1905. godine. Otac Haso je bio podvornik u školi. Majka Munira je Đulbegovićka. Otac Haso 1916. godine kao soldat Treće bosanskohercegovačke pješačke regimente  ratuje na rijeci Piave u Italiji. Ovo je posljednja velika bitka austrougarske vojske prije nego Carstvo nestane, a s njim i vojska. Dok otac ratuje,  Hasan ne ide u školu. Hranitelj je višečlane porodice. Čuva carska goveda i gleda raspad Carstva, ali i raspad svijeta kakav je do tada postojao. Zbog rata i brige za porodicu Hasan tek sa trinaest godina završava četvorogodišnju pučku školu.  Godine 1919. Hasan odlazi u Derventu u učiteljsku školu, i  taj odlazak je praktično i odlazak iz Gradačca. Sve ono što će ubuduće biti dio Gradačca u Hasanovom životu su slike sjećanja na „provinciju u pozadini“ u godinama borbe dječaka za goli opstanak porodice, dok je otac, glava porodice na ratištu u dalekoj Italiji.

U Derventi je Hasan jedan od organizatora štrajka u školi, zbog čega mora napustiti Derventu  i odseliti u Samobor kod dajdže. Svaki dan putuje u Zagreb gdje završava Učiteljsku školu. Posao ga vodi u Bosnu, prvo u Hajdareviće kod Zavidovića, a 1928. godine u Rogaticu. Ta dvadeset osma će obilježiti Hasanov život. Sudbinski ili čovjek sam sve određuje, tek ta dvadeset osma je presudna za ostatak Hasanovog  života. U Rogatici upoznaje učiteljicu Anku Jovanović. I ne samo da upoznaje nego Hasan i Anka smatraju da su oni sudbinski jedno za drugo. U društvu koje to smatra jeresi. Uprkos protivljenju i jedne i druge porodice, Hasan i Anka ostaju zajedno, a kako bi izbjegli osudu palanačku odlučuju da odsele u Hrvatsku. Hasan je prvo učitelj na Kordunu, pa onda u Pisarovini, sve bliže gradu za koji Hasan smatra da je krajnji cilj. Uporedo s poslom,  Hasan završava vanredno i studij prava u Beogradu. Ko pravnik dobija i posao referenta u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske. Hasan je bio i učitelj u školi u Zagrebu na uglu Savske i Koturaške ulice. Ta škola je do devedeset prve nosila njegovo ime.

Hasan je dio lijevog kruga zagrebačkih intelektualaca, ali Hasan je i predjednik Društva hrvatskih muslimana u Zagrebu. Sve do sukoba sa Ismet- efendijom Muftićem, zagrebačkim muftijom. Muftija će dolaskom NDH postati član Hrvatskog državnog vodstva, a Hasan će poginuti u Bosni kao partizan. Stvar odluke, sudbine, predodređenošću životom samim, ko će ga znati!

Od četrdeset prve do pogibije u proljeće četrdeset druge, Hasan će biti pripadnik tri vojske i uvijek oficir. U aprilu je rezervni poručnik jugoslovenske kraljevske vojske u rasulu. U jesen je mobilisan kao domobran. Satnik je u Sanskom Mostu. Anka je u Zagrebu. Pomaže Skenderu Kulenoviću bijeg u partizane. Hasan odlazi na slobodnu teritoriju u februaru četrdeset druge. Komesar je Prvog krajiškog proleterskog bataljona. Poginuo je 6. maja 1942. godine. Ubijen je u četničkoj zasjedi, negdje između Mrkonjić Grada i Skender Vakufa.

Hasan je hranilac porodice u Prvom svjetskom ratu. Organizator učeničkog štrajka. Muškarac spreman da zbog ljubavi prema ženi koju je izabrao, prekine sve veze sa porodicom, zemljom, gradom. Pisac, revolucionar. Čovjek koji je smatrao da zbog ideje slobode vrijedi ugroziti vlastiti komoditet, sigurnost doma i porodice. Koji je bio spreman dati život za ideju koja ga vodi. Ideju slobode, jednakosti ljudi. To je njegova odluka, uslovljena statusom i siromaštvom porodice, uslovljena  iskustvom života s potlačenim, možda!

Tek u godinama poslije Drugog svjetskog  rata mi smo se ponosili Hasanom, isticali da je on naš, busali se u prsa, kao da smo mi njegovom životu ičim doprinijeli.

I bili uporni do nekih godina kada to pomalo i nije baš bilo to. Baš kao i u Zagrebu, gdje 91. promijeniše ime škole, nije više bilo probitačno, u duhu s vremenom.

 To smo mi, želimo da sve stvari upakujemo u okvir koji nam trenutno odgovara. U ovom trenutku ne bismo znali šta sa ova dva Gradačačanina. Pomalo ih ignorišemo, nadajući se da će vrijeme učiniti i izbistriti situaciju. Do tada  nigdje nećete naći tragove njihovog postojanja. Ozbiljni gradovi bi imali barem spomen sobe o ovakvim sugrađanima, gdje bi svima koji dođu mogli reći, da njih dvojica su rođeni ovdje. U nekim drugim sredinama sugrađani bi bar nešto pročitali od onog što napisaše pisci, ako ni zbog čega drugog onda da sami sude. Ili da mogu razgovarati, argumentovano, svjesni svojih uvjerenja, poštujući da drugi možda to ne vide tako, ali to i jeste razlog za razgovor, ne pobijeda i poraz u razgovoru, nego razmijena mišljenja i nova saznanja.

Možda bi ovakvi  razgovori i pomogli da ih ne skrivamo od sebe i drugih, nego da ih predstavimo sebi i svijetu.

A njihove odluke možda je stvarno krojilo okruženje u kom su rođeni, porodica, status, bogastvo ili siromaštvo. Šta god, oni su svoje odluke skupo plaćali, a mi nismo sudije da sudimo.

I da inspiraciju o pisanju o Hasanu Kikiću mi je dao tekst Miljenka Jergovića : „Hasan Kikić, ljubavna priča“.

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović /Fotografije: rodna kuća Hasana Kikića, portreti Ahmeda Muradbegovića i Hasana Kikića

Comments are closed.

YouTube