Najnovije vijesti

OPET ON: SLIJEPO CRIJEVO

09/07/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: SLIJEPO CRIJEVO
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Izbjeglice, migranti nisu priča od juče. Već par godina se lome koplja o tome šta sa ljudima koji za sebe i svoje najmilije traže komad ljepšeg svijeta. I nije to nešto što se dešava samo u ova naša vremena, ljudi vijekovima mijenjaju svoje mjesto za život, milom ili silom. Traže bolje. Posljednje velike migracije stanovništva pokrenule su “demokratske“ promjene na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Rigidni režimi su mijenjani što silom, što milom. Za te ljude, oni koji su pokrenuli proces, namijenili su bolji život i blagostanje. Nažalost,  ništa od toga danas ne vidimo.

Niko ne zna kako u organizacionom smislu danas izgleda Libija. Ko tamo vlada i s kim pregovarate. Tunis se još nije oporavio od prevrata. Irak gotovo da ne postoji kao država. Sirija je prostor na kom ratuju svi protiv svih. Iz tih zemalja, kada već nisu uspjeli dočekati bolja vremena, na put bez povratka zaputilo se mnoštvo stanovnika. Kreću se prema zapadu ili sjeveru, ubijeđeni da ih tamo čeka sreća. Oni koji su prvi krenuli, još su i imali sreće. Za njih je vladalo razumijevanje, primljeni su, toplo dočekani, započeli su novi život. Činjenica da se nisu vratili, njihova priča o blagostanju,  ponukala je mnoge njihove sugrađane da se upute na ovaj daleki put ka sreći.

Ta priča o boljem životu stigla je i do Dalekog istoka, krajnjeg juga Afrike. I oni su se pokrenuli, i oni se kreću trežeći bolji život. I tu nastaje problem. Strah za vlastiti život, dostignuti komoditet,  probudio je kod zapadnjaka otpor. Oni ne žele više izbjeglice. Malo propaganda, malo stvarni događaji kod ovih ljudi su stvorili otpor. Njihova rakcija je zbunila i njihove političare. Sva objašnjenja da zbog pada nataliteta, „bijele kuge“, njihove države imaju potrebu za novim stanovništvom nikako da odobrovolje njihove stanovnike. Uz činjenicu da to još dobro koriste i političari koji su shvatili da podizanje tenzija njima samo ide u korist, doveli su do onog što oni zovu homofobija. A ona nije opšta, prema svima, jer kako objasniti, da u isto vrijeme tim putem svaki dan odlaze naši sugrađani, tamo nalaze sreću i bolji život, nego činjenicom da ne postoji generalni otpor prema doseljenicima, nego samo prema nekim!

A rijeka nepoželjnih se valja svaki dan putevima Aleksandra Makedonskog, samo u obrnutom smijeru. U toj koloni sve je manje onih koje je rat natjerao na zbjeg, a sve više onih koji su zbog nade u bolje, prodali sve što su imali da bi krenuli na daleki put, zatvarajući na taj način sebi šansu za povratak. Jer tamo odakale su oni, tamo nemaju više ništa, a i ljudski poraz bi bio vratiti se i priznati da nisu uspjeli. To im daje dodatnu moć i snagu u savladavanju svih nedaća na putu. Putu bez povratka.

Kako vrijeme prolazi, animoziteti i tenzije rastu. Sve je teže i onima koji su stigli na odredište, a kamoli onima na putu. Što je teže putovanje, to je skuplje. Sve je više onih koji uz obećanja da će nesretnike dovesti na vrata sreće obilato zarađuju. Što je teže putovanje, skuplje je, ali je i razočaranje onih koji ne uspiju sve veće. Tako se ova priča sve više komplikuje.

Sigurno je jedno – u strahu od gubitka vlasti Evropa će zatvoriti svoje granice, bar za masovne dolaske. Bedem od nadiranja migranata biće sve jači. Ako su se oni zgražali nad činom  Orbana sa postavljanjem žilet žice duž cijele granice i neprihvatanja izbjeglica po cijenu sukoba sa ostalim vladarima Evrope, sada je očita njegova pobjeda. Prvo mu je porastao rejting kod vlastitog stanovništva, a sada se nameće kao revolucionar, jer ipak je on bio prvi. Sada će ga slijediti i ostali.

Ali to ne bi bio problem, barem ne za nas, kada bi ta Evropa postavila jasnu i čvrstu granicu na obolu te ujedinjene Evrope. Kada bi oni zatvorili granicu na Bugarskoj i Grčkoj koje i jesu ta Evropa, poslali bi jasan znak svim nesretnicima da ne napuštaju domove i da za njih ne postoji bolji svijet od onog koji imaju. Možda to ne bi zaustavilo migracije, ali bi ih smanjilo. Ali ne, oni prvo ulaze u Evropsku Uniju. Tamo se uredno prijave, plate cijenu prevoza u bolje sutra i krenu u neizvjesnost. Ništa protiv njih nemaju ni Makedonija, Albanija, Srbija, Crna Gora, uzmu dio novca za regularni ili ilegalni transport i šalji dalje. Vuci siti i sve ovce na broju. I migrantima je bitno da se kreću u bolje sutra, a državama transfera da se što kraće zadržavaju, najduže dok ne ostanu bez novca.

I sve je to u redu, da Evropa, koja ih je primila u Grčkoj i Bugarskoj, njih želi! Ne, njihova Evropa postavlja žilet žicu, izvodi vojsku na granicu, spremna da sve učini da im ne dozvoli ulazak. I tu, po meni,  počinje novi problem za nas. Iako se svi slažu da slijepo crijevo postoji, da nije nešto bitno za preživljavanje, da ga se može odstraniti bez ugrožavanja života, ali svi se slažu da ono ipak nije tu džaba, da ipak i ono ima neku funkciju. Koju? Ne znaju sa sigurnošću, ali neku ima, ne bi ono tu bilo džaba.

E to slijepo crijevo smo mi, BiH. Cijeli kopneni put migranata je usmjeren na BiH. Organizovano od strane država koje se nalaze na putu migrantima, ili od strane kriminalnih grupa, za BiH je isto. Oni ulaze na istočnim granicama BiH, vrlo organizovano se usmjeravaju za sada prema Sarajevu, ili Tuzli i onda usmjeravaju put Bihaća. To je ruta koja vodi u ništa.

Hrvatska će sve učiniti da taj val ne zapljusne nju. Oni ih ne žele i koristit će sva sredstva na raspolaganju da ih zaustave, uz stvaranje stalne slike kako su ugroženi od susjeda koji su nesposobni da se nose sa problemom. U isto vrijeme, Brisel će nam slati poruke kako su razočarani jer ne pokazujemo dovoljno humanosti, ali i državne moći da humano zbrinemo ljude. Postoji već i politička konstrukcija kako ovdje jedna strana sama sve ovo organizuje da bi povećala vlastitu „populaciju“ kao način dominacije. Ovo treće je i najopasnije. Jer mi se baš i ne volimo, mada se čini da se više jedni drugih plašimo, svjesni nedaleke prošlosti i zvjerstva  koja smo činili. To je dobro za potpalu mržnje i dodatne strahove, a strahom se ovdje vlada. Da prije nego nastavim da pišem da se izvinim svima onima koji se neće složiti sa ovom tezom jer imaju prijatelje koji ne pripadaju njihovoj naciji ili vjeri. Nije tačno da ovdje ne postoji mogućnost saradnje i druženja Ive, Save i Hase, ali na ličnom planu. Kada se ovo lično izgubi kad postanemo Bošnjaci, Hrvati i Srbi, onda saradnje očito nema. Ovo objašnjenje je samo kako bih izbjegao nerazumijevanje i neslaganje, jer se ponekad čini da sam nedorečen.

Dakle migranti u BiH nisu samo humanitarni, ljudski problem. Ne, oni će ubrzo postati politički problem. Oni iz BiH nemaju kuda. Evropa ih neće pustiti da putuju dalje, jer time želi prije svega da pošalje poruku svojim biračima da će ih štititi od drugih i drugačijih. Poslat će poruku i svima onima koji kreću na put da ne idu, jer ih Evropa ne želi. Oni ne mogu nazad jer nemaju kuda, kući ne mogu, a i ne žele. Novca, ako su i imali na početku puta više nema. Nigdje nisu prispjeli. I mogu nas optuživati da nismo humani, da nemamo razumijevanja, za patnje ljudi, da smo jednom riječju, grozni. Mogu! Ali šta dalje.

Kažu ne snalaze se vlasti u BiH. Meni se čini da vlast samo želi da zažmiri, zatvori oči kao i sve one vlasti prije njih, u Makedoniji, Albaniji, Srbiji, Crnoj Gori, i sačekaju da putnici nastave put kao da se nije ništa dogodilo. A i šta mogu, zatvoriti istočnu granicu žilet žicom, vojskom blokirati sve puteve znane i neznane. Niti imaju vojsku za takvo nešto, niti imaju novac za žilet žicu, niti se ta granica, takva kakva je, može zatvoriti. E na to svi oni koji nam guraju te nesretnike i računaju. I onda se čude. Lako se može spriječiti „tajni plan Bošnjaka“ o naseljavanju izbjeglica kako bi promijenili nacionalnu strukturu stanovništva. Lako, dovoljno je da Srbija i Crna Gora spriječe realizaciju tog „mračnog“ plana. Samo nam ne šalju te ljude i problem, ako postoji, je riješen!

Lako Evropska Unija može prestati testirati humanost Bosanaca i Hercegovaca, njihovu netrpeljivost prema drugim i drugačijima. Jednostavno, spriječi ulazak istih u Bugarskoj i Grčkoj. Neka ostave nas da se mučimo sa našom ličnom netrpeljivošću, nama je i ona dosta.

A da smo država sa lošom koordinacijom, neorganizovanom i nedjelotvornom vlašću, koja se teško nosi i sa puno manjim problemima, znamo i bez medija naših susjeda, osjetimo mi to svakodnevno na svojoj koži. Ali smo uporni u nadi da će biti bolje, da ćemo i mi izaći na „zelenu granu“. Možda i nećemo skoro, ali biće kad – tad! Ako nam svi vi okolo što se tako brinete o nama ne budete otežavali prebacujući sa smješkom, u krilo, svoje probleme.

E zato mi se čini da  nas doživljavaju kao slijepo crijevo. Godinama traže odgovor zašto bi mi mogli služiti, kad već postojimo, i povremeno svima okolo pravimo „probleme“ kao svako slijepo crijevo. Nekako mi se čini da oni misle da bi ovo slijepo crijevo moglo služiti za rješenje problema koji su oni sami napravili. Guraju oni u to slijepo crijevo svoje probleme, misleći da će ih se tako riješiti. Nagurat će  sve te nesretnike na putu bez cilja i povratka u BiH. Ako se ovo slijepo crijevo i upali, zaboli, računaju oni, pokazalo se da se može bezbolno odstraniti. Sve mi govori da bi ovo mogla biti priča koja nam je servirana.

Nema to veze sa našom humanošću. Nije ovo ispit našeg saosjećanja sa ljudima koji pate, ne!

Jer da jeste, oni bi otvorili svoje granice širom, mi bi ove nesretnike nahranili, to nikad nije bilo upitno! Besplatno ih prevezli do granice, pozdravili se sa njima i poželili im sretan put!

I problem ne bi ni postojao. Ali bojim se da to nije to!

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović

Foto ilustracija (bosanski.com, Dnevi list, Al Jazeera Balkans, klix.ba)

Comments are closed.

YouTube