Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

OPET ON: ŠTA JE NAMA HUSEIN?

19/02/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: ŠTA  JE NAMA HUSEIN?
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Husein kapetan Gradaščević, rođen u Gradačcu 1802. godine, otac Osman kapetan Gradaščević. Gradaščevići nasljedno upravljaju kapetanijom, brinu se o granici prema Austro-Ugarskoj monarhiji, prikupljaju porez, osiguravaju red i mir stanovništva na ovom području i dužni su da po pozivu sultana okupe i opreme vojsku i istu predvode u vojnim pohodima.

Nakon smrti oca, 1812. godine za kapetana je postavljen sin Murat, stariji Huseinov brat. Džamija u Modriči, medresa u Gradačcu i Gračanici i džamija u Gračanici su objekti koji su obilježili period njegove uprave. Kapetan je bio samo osam godina. U Travniku ga Dželaludin paša da umoriti.

Godine 1820. Husein biva imenovan za kapetana. Ima samo osamnaest godina! Do 1832. godine završava kompleks utvrde, u okviru nje gradi sahat kulu, a neposredno uz zidine gradi džamiju koja nosi njegovo ime. Godine 1823. odobrava gradnju pučke škole u Tolisi, katoličke crkve i samostana, a u Obudovcu pravoslavne crkve.  Početkom 1831. godine je izabran za vođu pobune koja jasno definiše zahtjeve.  Zahtjevi su upućeni u Carigrad, a oni predviđaju autonomiju, očuvanje postojeće uprave i način organizacije vojnih snaga. Zauzvrat se obavezuju da će sultanu plaćati danak, a po pozivu odazvati se sa vojnim snagama u odbranu Carstva.

Sultan ne prihvata njihove zahtjeve i šalje vojne trupe kako bi ugušile pobunu. Dvije vojske se sukobljavaju  na Kosovu, 25.000 bosanskih vojnika je porazilo trupe Otomanskog carstva. U cilju zaustavljanja daljeg prodora bosanske vojske sultan je obećao autonomiju i pozvao bosansku vojsku da se vrati u Bosnu. Husein kapetan Gradščević se vraća u Bosnu, čeka sultanov ferman o imenovanju vezirom, a u isto vrijeme organizuje civilnu vlast. Bosanska vlastela imenuje Bosanski divan kao izvršnu vlast i u njega imenuje bogate članove društva, a Huseina imenuju bosanskim vezirom. U međuvremenu, sultan radi na razdoru u vođstvu pokreta i organizuje novi vojni pohod. Sukobi na području Sandžaka, na prostoru Pala,  najavljuju odsudnu bitku. U sarajevskoj kotlini vodi se završna borba! Sultanovoj vojsci priskače u pomoć Ali-aga Rizvanbegović, stolački kapetan, što donosi prevagu,  i bosanska vojska pod vođstvom prvog i jedinog bosanskog vezira, Husein- kapetana Gradaščevića, biva poražena. Slijedi odmazda nad pobunjenicima, Husein bježi preko Save. Austro-Ugarski car Franjo ga izručuje Porti, gdje Husein i umire 1834. godine.

Tekst sam koncipirao koristeći za izvor pisanje Safvet-bega Bašagića,  Hamdije Kreševljakovića i dr. Husnije Kamberovića. Njihova pisanja dijeli vrijeme od gotovo dvije stotine godina i ovo bi mogao biti sublimirani tekst oko kog bi se valjda mogli usaglasiti.

Ono oko čega se ne slažemo je puno značajnije.  Već gotovo 200 godina se postavlja  pitanje svrhe podizanja pobune!  Jedni su skloni  reći da je pobuna pokušaj povlaštene vlastele da sačuvaju stečene pozicije, moć i novac, a koje je ugrožavala najavljena reforma Otomanskog carstva.  Neki su skloni istaći da je razlog za pobunu bilo sprečavanje promjene tradicionalnog kodeksa oblačenja. Možete pronaći i primjedbe da sam ustanak ne donosi nikakve promjene za većinu siromašnog stanovništva  Bosne  bez obzira na konfesiju kojoj pripadaju, kao i činjenicu da oni koji su podstrekavali pobunu nisu bili svjesni ugroženosti Bosne susjednim državama i nemogućnosti očuvanja te i takve države bez zaštite koju joj daje Otomanska carevina!

I sve ovo stoji,  jer za ove i ovakve stavove možete da nađete argumente kojim ćete braniti vlastiti stav.  Isto tako, možete razmišljati na drugačiji način i opet naći argumente koji će isti potkrijepiti!

Hajde da malo sukobimo gore navedene stavove!

Prije svega,  osvijetlimo vrijeme u kom se sve ovo dešavalo!  Europa se još uvijek oporavlja od Napoleonovih ratnih igara. Napoleon je mrtav, ali tragovi njegovih ratova i dalje se prelamaju Europom. U cilju daljeg sprečavanja prodora  ideja fracuske revolucije, Pruska, Austro-Ugarska i Rusija formiraju Svetu alijansu.  Na taj način zaustavljaju pobune u Španiji i Italiji i rušenje feudalnog koncepta društva. U ovom trenutku kapitalističke zemlje (ne na način kako mi to danas doživljavamo) su Engleska, Holandija i Francuska.  Najveći dio Europe privređivanje još zasniva na feudu  i ostaće tako još najmanje dva desetljeća.

Otomansko carstvo je izgubilo već dva rata sa Rusijom.  Ruske vojne snage već prijete Carigradu, a sultan čini sve da sačuva  što sačuvati može.  Svaki poraz je donio nove ustupke. Rusija dobija status zaštitnika interesa pravoslavnog stanovništva na tlu Otomanskog carstva, a sultan daje autonomiju Srbiji i priznaje nezavisnost Grčkoj.  Bosna je na rubu Otomanskog carstva ili zalutali otok u srcu Europe, zavisi s koje strane Save to gledate. Opstanak Bosne zavisi isključivo od njenih stanovnika,  jer sultan sve teže čuva i „stambolska vrata“.  U cilju očuvanja Carstva, sultan pokreće reforme, mijenja organizaciju uprave. Cilj je centralizacija uprave, odvajanje političke od vojne funkcije, stvaranje regularne vojske na osnovu regrutacije. Planirana je i promjena načina gospodarenja zemljom kao resursom. Sultan je planirao da država postane feudalac, sama bi je davala u zakup i brinula o prikupljanju poreza i finansiranju države.

Ovako sam ja  shvatio trenutak o kom govorim, dozvoljavajući da sam možda „polupao lončiće“ i  nešto  naopako shvatio,  ali  ću  i dalje ovo gurati po svome,  pa i po cijenu da totalno zalutam u bespuće historije.

Da li bi bilo  bolje da je Bosna bila mirna?

Možda, ko to zna!  Ali Otomansko carstvo klizi ka svojoj neminovnoj propasti. Čak i  dojučerašnji vazali  ga pobjeđuju u balkanskim ratovima i definitivno  protjeruju s Balkana. Samo četiri desetljeća nakon pobune, Bosna je predana Austro-Ugarskom carstvu kao kusur u kockarskoj igri velikih, bez prava na vlastit stav.

Da li se ovdje radilo o isključivoj borbi za očuvanje stečenih pozicija begovskih porodica?

Možda!  Samo, nisu li se svi ratovi vodili za očuvanje vlastitih stečenih pozicija, ili pak otimanje  istih kako bi ih mi prisvojili.  Pa to je postulat na kom svijet postoji hiljade godina. I oni ratovi koji su se krili iza velikih ideja, na kraju bi nekom donijeli pozicije koje znače vlast, novac i moć.

Da li bi Bosna bila bolja zemlja da su pobijedili pokretači bune?

Ne znam, ali sam siguran da bi bila drugačija! Odmazda koja je uslijedila nije donijela ništa dobro. Vojno- politička struktura koja je  postojala je nestala a da nova nije stvorena. Bosna je obezglavljena utonula u Austro-Ugarsko carstvo, u kom se nastavila rastakati vođena jalom i neslogom.

Nova vlast ne bi donijela ništa novo.  Siromaštvo i patnje stanovnika Bosne bi se nastavile?

Možda! Ali šta smo dobili nakon njenog poraza. Bosna je zaostala feudalna zemlja u kojoj pate siromašni bez obzira na konfesiju.  Neki oblik feudalizma se u Bosni zadržao sve do 1945. godine. I da da podsjetim, najveći dio Europe je takođe feudalno društvo, i tamo siromašni žive i rade za puko preživljavanje. Pisani  tragovi o životu bezemljaša koji rade u novonastalim fabrikama i rudnicima širom Engleske govore o beskrupuloznom izrabljivanju do smrti. Takvo je to vrijeme, ta prva polovina osamnaestog vijek. Da li bi Husein- kapetan Gradaščević bolje vodio zemlju,  nikad nećemo saznati!

Status bosanskog naroda drugih konfesija se ne bi mijenjao ?

Nećemo nikada saznati. Neki potezi  koje je povlačio Husein brinući se o kapetaniji nagovještavali su veće razumijevanje za bosanske katolike i pravoslavce, ali ni to nikad nećemo saznati!

Bosna ne bi opstala nikad kao nezavisna nacionalna država?

Možda i ne bi, ali ni ovako njena sudbina nije bila ništa bolja, bila je zemlja za potkusurivanje!

Da ne dužim dalje, evo kako ja to vidim!

Husein- kapetan Gradaščević je sa samo osamnaest godina preuzeo upravu kapetanijom, nakon što mu je brat mučki ubijen!  Preuzeo je obavezu svoje porodice,  u suprotnom bi porodica bila u nemilosti sultana. Iako je imao samo osamnaest godina, imenuju ga  kapetanom, uz obavezu da se brine o vojnoj posadi kojom je komandovao, da uredi odnose unutar kapetanije kako bi obezbijedio mir i sigurnost podanika, obezbijedio naplatu poreza, čuvao granicu prema velikom carstvu i bio na čelu vojske koju bi morao opremiti i voditi u rat na poziv sultana!

A da,  imao je samo osamnaest godina! Mora da je nečim dokazao da on to može, sumnjam da je carstvo ovako važan posao davalo bilo kome!

Za deset godina uprave kapetanijom uvećao je moć, bogastvo, ali i stekao uvažavanje i poštovanje drugih. Spisi tvrde da je ova kapetanija bila uređena, bogata i moćna. U ovom periodu se ne bilježe pobune potlačenih, pa se može zaključiti da nije bio beskrupulozan i brutalan feudalac. Nije imao ni trideset godina kada ga njemu ravni izabraše za vođu ustanka! Sumnjam da je bilo slučajno, mora da je već dokazao da on može biti vođa. Da li su ga svi podržali aklamacijom? Ne, uvijek ima nezadovoljnih i onih koji misle da su oni najbolje rješenje, ali većina je odlučivala! On vođa pokreta nije postao silom i sabljom. Sa nepunih trideset godina predvodi bosansku vojsku – dvadeset pet hiljada vojnika! Vojnika obučenih i opremljenih za rat, organizovanu snagu sa jasnim vođenjem i ciljem!  Ta vojska je nanijela jedini poraz Otomanskom carstvu na Kosovu! Vojnički poraz, i nije bilo odmazde!  

Po povratku u Bosnu bosanska vlastela formira izvršnu vlast – Bosanski divan! Izabraše prvog i jedinog bosanskog  vezira.  A imao je samo trideset godina. I vladaše Bosnom godinu dana! Bila je ovo godina bosanske nezavisnosti. Bosanski jal, sitnosopstvenički interesi i trgovina donesoše razdor. Izdaja donese poraz i propast bosanske države! Husein je umro ili pogubljen, za njega sasvim svejedno, jer smrt je smrt. Umro je u Stambolu vjerujući do smrti da je na pravoj strani!

Oni drugi koji ga izdaše, završiše u odmazdi Austro-Ugarskog podoficira i sultanovog paše Latasa! Kao trag izdaje ostade Hercegovina kao toponim i ime novog sandžaka, pravljenog za Ali-agu Rizvanbegovića. Njegov život se završi na leđima magarca kome je gledao u tur.

Ovo je tek jedno od mogućih gledanja na te događaje, samo se pitam, znači li ono išta Huseinu!?

Ne znači! U trenutku kada je život, koji će poslije postati  historija, od njega tražio da se odluči, on je odlučio i postao dio te historije. Njegova vjera u ispravnost odluke i vjera u iskrenost i čast ljudi vodila ga je njegovom fizičkom nestanku, a u isto vrijeme uvela ga u historiju. Svejedno da li mi bili navijači ili protivnici lika i djela.  Jer, historija pamti sve, a mi je tumačimo po vlastitoj potrebi. Ona zato nije kriva!

A moja i tvoja historija pamti hrabre i kukavice, vrijedne i  lijene, poštene i  lopove, pametne i glupe! Naša historija je sve to, sviđalo se to nama ili ne! Onima prije nas nije važno šta mi mislimo o njima, jer to ne mijenja njihov status kao ni njihove postupke ii posljedice istih.

Znam, reći ćete  da svako historiju pišu pobjednici, a dorađuju „ ljudi od zadatka“, što je vjerovatno tačno. Samo koja korist i za koga.  Šminkanje ne radimo zbog onih prije nas – uljepšavamo jer smo nesigurni u vlastitog sebe. Želimo da smo bolji nego što jesmo. Misleći valjda da će nas drugi više cijeniti ili poštovati. Po svaku cijenu želimo biti neko drugi.

Svi mi imamo ili smo imali roditelje. Neki od nas su se možda ulovili u misli da zaslužuju neke druge, bolje. Činilo nam se da su roditelji naših prijatelja bolji. I željeli smo, baš njih!  Naravno da smo znali da su i oni mogli imati malo više sreće i dobiti neke bolje od nas.

Kako starimo postajemo svjesni da smo imali dobre roditelje, i njihove roditelje… i one prije njih. Uvijek kada ostanemo sami sa sobom i skupimo hrabosti da zagrebemo dublje u sebe otkrijemo da smo mi oni. Ovakve kakvi smo učinio nas je miris majkine kuhinje. Neki djedov trenutak slabosti  kada je unuka držao u krilu, prvi puta, jer svoju djecu nikad nije, slabost se nije pokazivala, on je muško! Obilježilo nas je i ime i prezime. Ono govori o nama, bez obzira šta mi mislili o onima zbog kojih ga dobismo. Istina uvijek ga možete promijeniti. Ništa nas ne sprečava da se zovemo drugačije, samo nisam siguran da će nas to učiniti drugačijima.

E to nešto što smo dobili ni krivi ni dužni, to nešto što nas oslikava, ne možemo promijeniti. Ne možemo  promijeniti ni mjesto gdje smo rođeni, ni ljude u čijem smo okruženju rasli.  Ništa od toga ne možemo promijeniti.  To je i zauvijek će ostati kod po kom nas prepoznaju.  I džaba je bježati od sebe, ne ide! To je sve historija, moja i tvoja. Budimo ponosni na ono što jesmo, jer drugo ne možemo biti. Nemojmo slaviti tenutke naše slabosti,  ni naših prethodnika – nisu vijedni, ali ih ne možemo izbrisati.  Džaba je šminkati! Ali ono što možemo je da radimo na sebi. Budimo bolji, učimo na geškama predaka i da… budimo bolji! To možemo.

Zato, ne pokušavajmo prošlost gledati kroz naočale vremena u kom živimo, nije  to isto. Svako vrijeme nosi svoje breme. Ne mijenjajmo prošlost nego učimo iz nje, ne dozvolimo da nam prepričavaju – prosuđujmo sami!  I odgovarajmo za svoj sud.  Ne tjerajmo druge da vjeruju u ono što mi vjerujemo, ne trudimo se da ih ubijedimo da smo bolji. Ne mijenjamo ih! Druge ne! Ali zato ostanimo svoji, svjesni da život nije ni crn ni bijel,  život je tek muka.

Nekima od  nas su prve slike koje pamtimo je Kula Zmaja od Bosne! Sjećanje na prve ljubavi nekako sežu do ćoškova Gradine!  I ona slika kako vas otac u bijeloj flanelskoj košulji vodi za ruku, dok vas jeza prolazi, jer stepenice su strme, a čardak dira nebo! Ove slike su obilježile naša djetinjstva.  I danas možete živjeti bilo gdje na planeti, ali pamtite prvi pogled na beskraj posavske ravnice. I maglovita sjećanja su onaj kod koji nas obilježava.

Nemoguće je i zamisliti Gradačac bez onog što nam ostaviše Gradaščevići. Bez njihovog traga mi bismo bili tek bosanska kasaba. Po Gradini nas prepoznaju.

A Bosna? A ona pamti i hrabre i kukavice, i dobre i loše, i poštene i lopove! Jer sve je to historija Bosne.  A zbog Huseina se nemojte stidjeti, budite ponosni!  Nije učinio ništa loše, vjerovao je u ideju i zbog toga stradao. Nudio nam je priliku da zemlju učinimo drugačijom. Možda nismo prepoznali. Ali sve je to samo historija.

I pružimo priliku svima koji dođu u ovaj grad da saznaju šta je ta bijela Kula, nek ne nagađaju. Nek znaju da je bio naš i ne krijmo to. Njegov život je vrijedan filma i knjige. Za samo trideset godina je ostavio neizbrisiv trag. Budimo ponosni na naše pretke. Uvažavajmo da drugima to ne mora da išta znači.  

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović

Comments are closed.