Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

OPET ON: ŠTO, ŠTA FALI?

20/08/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: ŠTO, ŠTA FALI?
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Kad pogledate na geografskoj karti gdje se nalazi Gradačac  prvo pomislite da ovaj mali gradić, na rubu bosanske Posavine, ima svu širinu ovog svijeta, prostor za široke bulevare i prostrane trgove. Ipak je on u ravnici, zar ne?

Ali ako vas put nanese u Gradačac,  otkrit ćete da se on smjestio na obroncima posljednjih bosanskih brežuljaka, prije nego se oni utope u tu ravnicu, koja čini se seže do Budimpešte.

Grad se smjestio uz svoju Kulu, iako je mogao, da se gradio  samo dva – tri kilometra sjevernije,  koristiti blagodeti ravnice. Ne, on je tu u uskoj kotlini koju gradi rijeka koja to nije.

Ono što pisci znaju opisati kao „žila kucavica“ je saobraćajnica, koja se proteže duž skrivenog korita rječice. Uzak je to prostor, toliki da su se uz put smjestila dva niza kuća, a ti stambeni objekti su zgrade javne uprave, trgovine i sve ono što bi jedan grad trebalo da ima. A iz te kotline se zrakasto penju uličice do kraja brežuljka. Način je to da se stigne do skrivenih dvorišta koja kriju intimu svakog domaćinstva.

Ljudi u Gradačcu uglavnom žive u kućama, vlastitim. Mala su to porodična imanja koja gaje tradiciju da se uz kuću ima i cvijetnjak, i mali voćnjak, jer svako mora imati i jabuku i šljivu. Do tih kuća vode uske uličice koje su ukrale tek toliko prostora da se saobraćaj nesmetano može obavljati, kada se poštuje nepisani red. Sve vaše što imate, držite u svom dvorištu, pa i automobile.

Čudan je ovo gradić. Kad dođete u njega brzo shvatite da sve što trebate vidjeti je tu – u toj uskoj kotlini. Sve javno, sve bitno do čega on drži je tu. Lijevo i desno od središta je intimni prostor, za posjetioca gotovo nevažan. I domaći ljudi sve što treba da učine tokom dana – čine to  na toj ulici, koja se proteže od istoka prema zapadu kojih hiljadu metara. Sve je tu!

Grad ima samo jednu saobraćajnicu, sve ostale služe da zaobiđete grad. Sav saobraćaj se odvija njome i to sada postaje svakodnevan problem. Putovanje automobilom traje cijelu vječnost, osjeća se nervoza na svakom koraku, ali na sreću ne bilježe se nesreće sa ozbiljnijim posljedicama.

Ako je broj automobila po glavi stanovnika pokazatelj kupovne moći i bogatstva stanovnika, reklo bi se da smo mi Gradačačani prilično situirani ljudi. I volimo  svoje četverotočkaše. Vozimo ih zbog potrebe, kada smo usamljeni i tužni, kada smo veseli, ma uvijek ih vozimo! Vozimo ih kada trebamo, ali i kada jednostavno želimo da uživamo u vožnji. Jednostavno sjednemo, pustimo muziku, krenemo,  i cijeli svijet je naš!

I valjda to tako i treba biti. Život čine male stvari. Stvari u kojima uživamo i radimo zato što ih volimo!

Ali problem nastane kada to uradimo svi, ili uglavnom svi. Ulica uska, predviđena da se njom saobraća u dva uredna traka. Mnoštvo je razloga da se na ulici nađu i svi oni koji su automobile ostavili kući ili na nekom parkingu, pa kao pješaci krenu prelaziti s jednog na drugi dio ulice. Tada se čini da u gradu nastane haos, ili to bar na to liči. Beskonačna kolona nervoznih vozača pokušava da se provuče s kraja na kraj grada, pješaci svjesni svoje važnosti, ali i ranjivosti,  hrabro gaze pješački prelaz svjesni da je rješenje njihovog problema baš na toj drugoj strani ulice. U sve to umiješa se i pas lutalica željan da baš on dohvati gumu vašeg vozila u pokretu, misleći valjda da je to nešto čim bi se vrijedilo poigrati. Sve to stvarno izgleda kao haos koji nema ni početak ni kraj. Zaborave oni za volanom razlog svog putovanja. Nervozni,  ne čuju više ni taktove omiljene muzike, tek ponekad im se otme psovka koju ne čujete iz vozila, ali koju možete pročitati sa usana oznojenog učesnika u saobraćaju. Ne uživaju u šetnji više ni pješaci. Dosta im je preskakanja i izbjegavanja vozila, a i cuke im smetaju. Jednostavno, tada Gradačac izgleda kao haos iz kog izlaza nema.

A ovo nije najgore. Najgore slijedi! Naime, imamo mi Gradačačani čudan običaj da ostavimo vozilo u saobraćajnoj traci, samo na trenutak, da nešto obavimo. Upalimo ili ne, sva četiri žmigavca i jednostavno odšetamo. Skočimo do banke, utrčimo u prodavnicu da probamo cipele na sniženju, ili odemo u Općinu da se na brzinu vjenčamo. Uglavnom imamo  uvijek razlog, jak!

Tek tada nastane haos. U samo tren se uhvati kolona kojoj nema kraja. Zapetlja se taj čvor i ne znaš kako bi ga riješio. Uska je ulica, nemaš kud. Namiguješ onom u susjednoj traci očekujući od njega razumijevanje i sažaljenje da te pusti, ali ako pusti tebe šta sa onima ostalima koji se nalaze u trakavici iza tebe. Trube svakakao i oni iza njega, željni da nastave putovanje, pa bilo gdje, samo nek se kreće. Bile bi nestvarene slike izbezumljenih lica čija ljutnja izbija sa svake pore lica pretočene u filmski kadar. Ne bi ste mogli nikome objasniti svu muku i jed koji se nakupe u tih par minuta totalnog kolapsa saobraćaja, možda tek zabilježen filmski kadar bi opisao svu bezizlaznost i muku ljudi.

A razlog zastoja je otišao tek na bankomat. Još gore je vidjeti dok nekako obilaziš „kočničara“ saobraćaja da isti sjedi u automobilu nemarno čekajući nekoga. Zagledan ispred sebe nezainteresovano prčka po volanu kao da ne primjećuje šta je napravio!

Ne znam za druge, ali ovo je sigurno gradačačka posebnost. Samo ovdje ljudi ostave vozilo i odu! Nikad ne pomisle da baš njihovo vozilo može nekome ugroziti život. Nije važno da li je ugrožen putnik u nekom vozilu ili opasnost prijeti pješku dok se pokušava provući na pješačkom prelazu ispred vozila. Da ne govorimo šta bi se desilo da treba omogućiti vatrogasnom ili vozilu hitne pomoći da se probije s jednog kraja grada na drugi. Za nas vozače u Gradačcu ne postoje dileme – kome smetam nek me obiđe, valjda zna voziti!?

Kada pokušate da objasnite nekom da nije u redu to što radi, čućete jedinstveni, gradačački odgovor: „ŠTO, ŠTA FALI!“ Jer ja sam tu samo na trenutak, dok odem u banku, prodavnicu da probam cipele…

Nikako nam nije jasno da se zakon krši ako ga kršite i malo, na kratko. Ne možemo  biti malo neuredni. Ne, ili jesmo, ili nismo!

Imamo  opravdanje za sve:  nema parkinga! Gdje da ostavim auto? Žurimi se! Ali  moramo shvatiti da vjerovatno zadugo, ako ne odluči vlast jednog dana da središte grada preseli negdje gdje će moći da pravi široke bulevare, ovaj grad će uvijek ovisiti o samo toj jednoj ulici. I neće biti više parking mjesta, bar ne takvih da ne moramo pješačiti do svog odredišta, neće biti vjerovatno ni nekog gradskog prijevoza. Ne, biće ovako i možda malo gore. Jer nas će, nadam se biti više, imaćemo više auta i biće ona bolja i brža, a grad će biti ovaj stari, sa tom jednom ulicom.  I po svemu sudeći mi ćemo se morati prilagoditi. Morat ćemo biti susretljivi jedni prema drugima, uljudniji…morat ćemo, htjeli ili ne, uvažavati i poštovati jedni druge ili ćemo se ugušiti u nemoći. Morat ćemo poštovati saobraćajne propise. Vjerovatno početi i poštovati nepisana pravila ponašanja u gradu, shvatiti da nismo sami na svijetu, poštovati DRUGOGA. Da, da ne zaboravim,  možda ćemo morati otkriti da se može i izaći iz vozila, otkriti da pješačenje nije najgora  stvar na svijetu.  Jer s kraja na kraj grada je samo kilometar. Na tom kratkom putu se nalazi sve ono što što vam treba, i kafana, i banka, i prodavnica obuće, pa i Općina za vjenčanje. Nije to tako strašno za prehodati, a i ako se zaputite pješke gradom, možda otkrijete i da jest mali, ali da je lijep. Možda sretnete neke drage ljude koje niste dugo vidjeli, možda s njima popijete kafu, ispričate se i sa osmijehom odete da završite posao. Ako to ne uradimo, prijeti nam da se sami ugušimo u sebi. Da i dalje raspirujemo srdžbu na one druge, nerviramo se i psujemo. Da nikad posao do kraja ne završimo! A možda je rješenje da negdje ostavimo auto i krenemo pješke, možda ipak završimo posao! U protivnom, ostaje vam samo da zaustavite automobil na ulici, nemarno gurnete vrata iza sebe i zaputite se da probate cipele, dok se iza vas hvata nepregledna kolona ljutih vozača. ŠTO, ŠTA FALI?

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović

Comments are closed.