Najnovije vijesti

OPET ON: SUTRA JE PRVI MAJ

30/04/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: SUTRA JE PRVI MAJ
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Prvi maj je praznik rada, ali ja danas nisam naumio da pišem o historijskim tragovima ovog datuma, još manje da pišem o položaju radnika danas u BiH. Ne, jer neko će već o tome pisati.

Ono što mene tjera na pisanje je sām fenomen praznika u BiH. Naime, ni više od dvadeset godina državni Parlament nije donio zakon o praznicima. Mijenjali su se parlamentarci, mijenjale koalicije i stranke na vlasti, ali dogovora nije bilo.

To nas nije spriječilo da slavimo. Svako za sebe obilježava ono što misli da mu je važno. Počesto ono što jedni slave, drugi smatraju vlastitim porazom. Historijski značajni datumi za jedne- za druge su porazi, neki drugi datumi za koje bi se još i mogli dogovoriti da nisu sporni ni za koga, imaju manu. Problem je ko se sjetio prvi da ih obilježava, za ostale on više nije važan. No mi smo svo ovo vrijeme slavili.

I gle čuda, postoje praznici koje obilježavaju svi. Nemamo jedinstven zakon, ali  imamo jedinstvene praznike. Iako nije bilo dugih pregovora, niko nije morao praviti ustupke, niko nikog nije nadglasao, i uprkos svemu, mi imamo dva praznika koje slavimo svi, ili bar na te dane, iako ne slavimo, mi ne radimo.

Ulazak u novu godinu, dan kada ostavljamo sve loše iza sebe i prvi dan maja su dani kada BiH slavi. Svi  tih dana uživamo u slobodnim danima, družimo se sa porodicom i prijateljima, i slavimo.

Slave te datume ljudi  u cijelom svijetu više ili manje. Dolazak nove godine slave širom svijeta, vatrometom i ludim provodom, svi  nekako žele da prekinu zimu i noć, ili samo da ostave za sobom sve ono što se nakupilo u godini koju ispraćaju, vjerujući da nova ne može biti gora, da će napokon i njima svanuti. Obilježavaju mnogi tu Novu godinu, ali odmaraju tek jedan dan. U BiH  smo odlučili da je nama to važan datum i svi bez konsenzusa slavimo dva dana. Možda ne slavimo, ali sigurno ne radimo dva dana.

Prvi maj je praznik rada, negdje više negdje manje. Ljudi se sjete da je to dan kada radnici širom svijeta stave do znanja da postoje. Upozoravaju da su više ili manje nezadovoljni svojim statusom, traže prava, više ili manje uspješno. Pojedu grah, imaju uranak, neki protestuju i to je to. Ponegdje je to neradni dan.

A u BiH to je prilika da ne radimo dva dana. U zemlji u kojoj sve manje ima radnika, gdje su u posljednjim vladinim reformama jedino njima smanjena prava. U toj i takvoj zemlji Međunarodni praznik rada se obilježava dva dana. Ako tome dodamo da taj praznik miriše na vrijeme koje smo ostavili iza sebe i ušli u bolje i  sretnije „sutra“ to tek cijelu priču čini apsurdnom.

I stvarno,  otkuda u Bosni i Hercegovini saglasnost oko ovih datuma, a ne nekih drugih? Da li su ovi dani za nas  sve zajedno  „dani slave i ponosa“?  Šta je nama baš tih dana zajedničko, osim potrebe da malo odmorimo od svakodnevice?

Nova godina kod nas u BiH se „oduvijek“, ili bar do kada sežu sjećanja generacija koje trenutno hode ovim prostorom,  obilježavala  za bogatom trpezom. Pjevalo se i igralo, kući ili u nekom ugostiteljskom objektu, do ranih jutarnjih sati. Čekali smo svi trenutak da jedni drugima poželimo sve najbolje u godini koja dolazi. Puni optimizma bi zakoračili u to novo doba, veseli razigrani. Trenutak je to kada bi muškarci oblačili svoja odijela koja nose samo na svadbama i za Novu godinu, a gospođe su se danima spremale za noć svih noći. Ma koliko danima bili tužni, tu noć u BiH svi su bili veseli, ili se trudili da tako bude. Otrežnjenje od slavlja je zasluživalo dva dana pauze. „Oduvijek“ je to bilo tako. Oduvijek ili dokle seže naše sjećanje.

Suprotno tome, Prvi maj je zamišljen kao dan kada tražimo svoja prava, borimo se protestujemo, ili bar takve događaje iz prošlosti mi obilježavamo taj dan!

Ali u BiH već sedamdeset godina to se ne radi na taj način. Prvo smo bili „zemlja radnika i seljaka“, pa je bilo bez veze protestovati protiv sebe. Kako je ljudima rastao standard, tako je ovaj dan sve više bivao dan koji  „radni ljudi i seljaci“ obilježavaju na otvorenom uz roštilj ili jagnje na ražnju, i naravno slave, pjevaju i čestitaju jedni drugima, praznik rada!

A onda je došlo doba kada nije bilo radnika, a ni seljaka! Bilo je to vrijeme kada smo svi tražili sebe, borili se da preživimo radeći bilo šta kako bi naše porodice imale onaj minimum dostojan čovjeka. Radili smo i nije nam padalo na pamet da protestujemo i tražimo svoja prava, ne mi smo samo tražili da radimo.

I tada  smo prvi dan maja slavili, uz roštilj, neko uz jagnje na ražnju, bilo kako ali slavili. Slavili, pjevali i jedni drugima čestitali!?

I sutra ćemo  slaviti, ovako ili onako, ali mi ćemo slaviti. Samo nam je važno da bude lijepo vrijeme, da nam kiša ne pokvari slavlje. Jer mi smo jedina zemlja na svijetu gdje i radnici i poslodavci slave zajedno Prvi maj.  Neko uz roštilj, neko uz jagnje, ali   ćemo slaviti i pjevati,  jedni drugima čestitati praznik.

Kako je došlo do ovog apsurda? Meni se čini da nama u Bosni i Hercegovini  Prvi maj nikad nije bio Međunarodni praznik rada, barem ga  nismo nikad tako doživljavali.  Nama je ovo dan kada prvi puta u  godini sa onima koje volimo izađemo u prirodu.  Jer maj je   onaj prvi  mjesec koji u imenu nema R. To je mjesec kada se po vjerovanjima ovdje, može sjesti na otvorenom. Bosanci i Hercegovci žive za trenutak kada nakon duge,  preduge zime napokon mogu uživati u onom što ova zemlja sigurno ima –  ljepotu prirode. I imali mi ili ne, bili siromašni ili ne, ljudi ovdje će sve učiniti da miris dobre hrane izađe i iz njihova dvorišta. Namrgođeni očevi igraće se sa svojom djecom fudbala bar taj jedan dan u godini. One gospođe od Nove godine, iako mrze sve što puže, gmiže, leti i zuji, plaše se dodira sa ćudljivom prirodom, ovaj će dan provesti sjedeći na travi. Svi će se truditi da budu veseli, jer napokon dolazi bolje doba. Toplo je, sunce sija, ponovo će nešto roditi, uglavnom od prvog maja ide nam nabolje. Mi Bosanci i Hercegovci prvi dan maja doživljavamo  na gotovo isti način na koji Japanci slave cvjetanje japanske trešnje. I jedan i drugi dan slave buđenje života.

Zbog ovoga se meni čini da samo ova dva dana postaše jedinstveni BH praznici. Možda nemamo ništa zajedničko, možda  jedni drugima nikad nećemo oprostiti posljednjih hiljadu godina historije, poraza i pobjeda, međusobnog tlačenja. Možda   nikada nećemo misliti da nam je budućnost zajednička. Možda  nikada nećemo prestati da jedni drugima podmećemo klipove pod točkove, možda nikada nećemo prestati da se radujemo kada drugima crkne krava, makar naša bila sipljiva i rastajala se od svog života.  Možda stvarno nemamo ništa zajedničko, možda…

Ali,  kada nas jednog dana ne bude ovakvih kakvi jesmo, kada postanemo samo sjećanje, možda  neko iz „bijelog“ svijeta radeći doktorsku disertaciju na nekom prestižnom svjetskom univerzitetu, na temu našeg nestanka u bestrag otkrije da smo ipak imali nešto zajedničko.

Naša beskrajna potreba da slavimo život, naša potreba da vjerujemo da je sutra bolje od ovog danas. Naša potreba da slavimo početak godine ili proljeća, početak života,  nam je zajednička. I kada budemo putovali svako za sebe, i jedni,  i drugi,  i treći će za Novu godinu oblačiti ono svoje jedino odjelo, žene će biti ljepše nego ikad i slavit ćemo to novo sutra, zajedno ili svako za sebe.

I tada ćemo,  i jedni,  i drugi,  i treći prvog dana maja puštati miris roštilja da oplemeni prirodu za nju nepoznatim mirisom, mirisom ljudskog postojanja na ovim prostorima.

Potreba za slavljem života i nade nam je zajednička, pa makar je   slavili svako za sebe.  Zbog toga mislim da su ova dva praznika, još jedino što nam je zajedničko.

Nadam se samo da oni što nas vode neće ovo pročitati i sve učiniti da nam ukradu ova četiri slobodna dana, a sve sa ciljem da očuvaju našu posebnost. Zato čestitam vam Prvi maj, i želim da danas pečete najbolje meso, pjevate najbolje pjesme i volite one koji su danas  sa vama.

Neka vam je srećan prvi dan kada možete sjesti na travu!

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović / Foto: ilustracija, klix.ba

Comments are closed.