Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

OPET ON: TALENAT ILI PO NJEMU SE NIŠTA NEĆE ZVATI

09/04/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: TALENAT ILI  PO NJEMU SE NIŠTA NEĆE ZVATI
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Talenat je onaj sredovječni muškarac koga možete svakodnevno sresti u Gradu. Kad je trijezan, možda s vama i razmijeni pokoju o svakodnevici, ako vas zna. A ako je imao dodir sa alkoholom, e tada već možete čuti jasan stav o „drštvenim kretanjima“. Talenat je kritičar svakodnevice. Politika, kadrovska politika, poštenje, socijalna pravda, o svemu ima stav. Možda ga ne izražava na ovaj način, malo upakovan, ali mora se priznati da ima stav. I za razliku od mnogih ima i formiran stav! Nekad mi se ne sviđa izrečeno, zna biti zajedljiv. Kad nisam raspoložen, pomislim i da je bezobrazan! Ali moram priznati – ima stav, i  jasno ga izražava. Zna počesto i da viče za vama, dok bježite od njega i njegovih komentara. Ali od stava se ne može pobjeći.

Ako vas oslovi sa „borac“, e toga se trebate posebno čuvati. To oslovljavanje ima blagu notu ironije, ako imate sreće! Počesto je to najveća pogrda koju vam može uputiti. Jer tako zove sve  iz „hladovine“. Takav je Talenat, ništa mu ne zamjeram. Nekad samo ubrzam korak kako bih izbjegao „jezikovu juhu“ koju mi je spremio za taj dan. Nekad ga „ujedem“ kad se ljuti na „vlast“. Kažem mu: “Šta hoćeš, ti si je pravio“, a tek onda slijede salve za ovaj medijski prostor neprimjerenog teksta. I sve je to Talenat.

Nikako ne mogu  da se sjetim da li smo generacija! Talenat je manje bio u školi, a više svuda drugo. I tih davnih godina ste ga uglavnom mogli sresti na ulici. Istina, nije bio rezigniran životom. Bio je tu. Niste mogli kupiti kartu za kino, a da Talenat nije na ogradi. Bio je i na igralištu, i kod Mileta u disku. Bio je svuda više nego mi. Jer mi smo morali ići u školu, iz škole kući! Pitati da izađemo, Talenat to  nije morao, ili se nama tada tako činilo. On je nama izgledao slobodan kao ptica. Pomalo smo mu zavidjeli. Činilo se kao da nikom ne mora polagati račune. Nikome se pravdati, nikoga pitati za dozvolu. Sve smo to mi mislili, ali nismo znali šta o tome misli Talenat. A i nije nas bilo briga!

Kako je vrijeme prolazilo mi smo odlazili iz Grada, vraćali se, ponovo odlazili.  Ali kad god bi došli u Grad, tu je bio Talenat.  Ništa se  nije mijenjalo.

Mi smo gradili vlastite živote, sticali znanja, zvanja, iskustva! Imalo je to jedan cilj – raditi i pritom zaraditi novac. Novac je značio odjeću, putovanja, dobar provod. Kako je vrijeme odmicalo više smo mislili na materijalno, nekretnine postaju prioritet. Nismo više tako često u gradu, ali ako zalutamo, naravno sretnemo Talenta. On je uvijek tu. Ne pitamo kako i od čega živi, kakvi su mu planovi. Ne, ne pitamo! Jer imamo dovoljno svojih briga!

I tako dođe devedeset druga. Zapuca! Neki odu iz Grada, neki ostanu. Oni što ostanu, uglavnom dobiju kubni metar zemljanog iskopa. Grob prije smrti. Dijele tu „svoju rupu“ sa nekim drugim ljudima, koji im prije tog ratnog iskustva i nisu bili bliski. Rat ne pravi vojne  jedinice od najboljih prijatelja, istomišljenika. Ne u rovu završite počesto sa potpunim strancima. Imate sreće ako ste ih u prijašnjem životu bar pozdravljali. Tada lakše prođe prva noć inicijacije. Vrijeme kada postajete ratnik. I rat ne bira ni po visini, ni po težini. Nije bitno da li ste lijepi ili ružni. Bogati, siromašni. Ne ratu je to svejedno. Ratu je bitan broj, a vi ste od te prve noći –  broj!  U ratu je važan broj. Što nas ima više to smo jači. Nikad dosta brojeva, ratu!

Kako vrijeme prolazi, neki od nas malo spretniji, možda glasniji, ili iskreno rečeno, malo manje hrabri, nađemo način da se izvučemo iz onog „groba“. Nađe se tu nekog posla i za nas. Tu smo da primaknemo onima na „liniji“. Mora se neko i o njima brinuti. Mi smo njima „podrška“. Teško bi oni bez nas. A i grehota bi bilo ne iskoristiti naša znanja, zvanja, iskustva. Možemo mi više od „linije“. Oni koji ostanu u onoj svojoj „rupi“, trude se da prežive. Najbolji prijatelji, najbliža rodbina im postanu oni što s njima dijele „rupu“. A rupa im postane „nekretnina“. Uređuju je, donose od kuće poneki detalj, kako bi taj prostor postao human, ljudski. I žive taj čudni život između života i smrti. Ponekad im sudbina dodijeli neki zadatak, ostavi ih na životu, dok ostali postaju heroji odbrane. Mi iz podrške kažemo da ćemo sve učiniti da njihovu žrtvu vječno pamte. Oni što prežive, sklapaju krhotine pređašnjeg života, krpe „rupu“ i dočekuju neke nove brojeve, s kojim dijele dane između života i smrti.

I sve tako do MIRA. A kad dođe mir, nastane trka. Brojevi dobiju ime i prezime. Postaju poreski brojevi. Porodica od njih očekuje prije svega novac. Djeca trebaju odjeću, moraju u školu. Žena bi popravila kuću. Ako nije dobra s njegovom majkom, tjera ga da prave svoj dom. I tako nastane trka sa životom.

Kratak je put od borca do najamnog radnika. Mnogi su moji sugrađani, bez komentara, bez žalbe na život, uz muk odlazili da nosaju vreće na „koridoru“, zbog mira u kući, zbog djece koju treba školovati. Radili su od jutra do sutra, ne tažeći ništa, tek novac za goli opstanak. Brzo su od heroja prešli put do viška. Postali su svima teret. Nekad je bilo važno da ih ima što više. Danas, čine nam se nerealizovani. Nisu uspješni. Nisu se snašli!

Malo bi društava u istoriji moglo reći, da su oni koji život staviše na pijedestal Domovini, manje „fakturisali“ svoj rat. Hiljade njih se povukoše u sebe. Ne traže ništa. Rade. Ne pitaju pošto, samo rade. Ništa nisu dobili od DRŽAVE. Nisu, jer nisu ni tražili, valjda su smatrali da im je to bilo dužnost. Ili jednostavno nisu mogli izbjeći rov. Ali to ništa ne umanjuje njihovu hrabrost.

Reći ćete da nije tako. Da je ova država dala sve od sebe, za svoje branioce. Možda, možda onima koji su znali „fakturisati“ rat, i sebe u njemu. Možda onima koji su znali, imali zvanje, iskustvo, jednostavno znali tražiti. Možda je dala. Ali velikoj tihoj većini, nije! Nije ni imala!

E jedan od tih, koji nisu tražili, ili nisu znali je Talenat. Bio je broj. Vrlo pogodan! Nije znao ili nije htio, izaći iz „rupe“. Cijeli rat je bio u „rupi“, osim kad nije na smjeni. Tad je bio u Gradu. Na istom onom mjestu gdje ga i danas možete naći. A i gdje bi drugo. Bio je dobar za rata. Ima u njemu dovoljno „gvožđa“ da ga izbjegavate kad grmi. Opasnije je da stojite kraj njega, nego ispod drveta. Poslije svakog ranjavanja, vraćali su ga na liniju, nisu imali gdje drugo.

On je jedan od one tihe većine, koja šuti i muči svoju muku. Ne priča vam o svojim vojnim pothvatima i pobjedama. On je tek bio vojnik. On je branio Grad.

Takvih je u Gradačcu bilo na hiljade. Ne može ovaj grad svima obezbijediti ugodan život. Ne može mu obezbijediti pristojno starenje, ali ih može poštovati! Ovaj Grad nisu branili junaci stripova, besmrtni heroji oslikanog papira. Vojnici su bili vaši očevi, rođaci, komšije. Nisu vas osramotili. I ne traže ništa, čak ni poštovanje, ali ga zaslužuju.

I zato kad ste ironični, duhoviti i vrckavi, pazite koga uzimate za objekat vaše šale. Ne zbog nekog koga biste mogli uvrijediti, nego zbog sebe i vlastite duhovitosti.

Čuvajte se da vaš sarkazam i podsmijeh, vaša ironija ne bude upućena ljudima poput Talenta. A vrlo često smo takvi prema njemu. Niko ne očekuje da se družite s njim, tek samo da ga poštujete. Zato što je vaš sugrađanin. Laž bi bila reći da sami biramo svoju sudbinu, počesto je ona splet okolnosti, trenutka koji promijeni život: da li je Talenat birao baš ovakav život ne znam, možda mu je pomagao da ispadne ovakav, ali to je njegov život i poštujmo ga. Vas uglavnom neće „dirati“. Ima dovoljno nas redovnih „mušterija“, koji kroz njegov život prolazimo već desetljećima. A ako vam i nešto kaže ne zamjerite nije zlonamjeran, samo rezigniran.

I da, za kraj, jedna molba njegovim saborcima:  drugi puta kada krenete na proteste nemojte voditi njega. A ako ga i povedete, spriječite ga da pije. Alkohol i Talentova rezignacija životno  su opasan spoj. Njegovi stavovi o društvu koje ga okružuje ne moraju se svidjeti baš svima, možda ga shvate ozbiljno, a tada su posljedice po njega prilično bolne.

Nemojte ga voditi, ni ovaj puta on dobiti neće ništa. Možda neko hoće, ali Talenat neće sigurno. Sve njegove borbe bile su za druge, nikad za njega. Ono što je tužno, je da se ovo odnosi na mnoge moje sugrađane. Oni su svoje „ratne dane davno ovjesili o klin“, borba sa svakodnevicom je nemilosrdna.

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović

Comments are closed.