Najnovije vijesti

OPET ON: ZA SVAKU BOLEST TRAVA RASTE

25/06/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: ZA SVAKU BOLEST TRAVA RASTE
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

U trenutku dok ovo pišem, ne znam kako će se završiti štrajk ljekara i stomatologa u Tuzlanskom kantonu. Ako čitate šta pišu mediji, najavljuje se kataklizma, raspad zdravstvenog sistema, jednostavno potop. Ako kojim slučajem tražite informaciju i mišljenje vlasti, nećete naći ništa, kao da se ništa  i ne dešava. Za danas je zakazana Skupština koja bi kao trebala da dā odgovor kako dalje. E ovo posljednje što sam napisao oslikava samu bit problema. Naime, očekuje se da izabrani predstavnici naroda sa posljednjih izbora odgovore kako organizovati i voditi zdravstvenu politiku, i to kako –  u raspravi. To što oni treba da rade danas je osnovni problem ove države. Jednostavno oni ni taj, kao ni bilo koji drugi problem ne znaju i ne mogu riješiti. Jer ne znaju!

Da apsurd bude veći, od njih ne treba ni da očekujemo da to urade, to nije njihov posao. To je posao struke, kao i za sve ostale probleme koje imamo. I opet se vraćamo na početak svega. Rane devedesete, trenutak kada narod slobodnom voljom prvi puta na višestranačkim izborima bira ne samo vlast, nego i put kojim će krenuti u dvadeset prvi vijek. Narod svjestan svih prednosti koje se najavljuju, ubjedljivom većinom bira promjenu društvenog sistema i put u bolju budućnost. Izlizana i potrošena ideologija socijalizma, samupravljanje, jednopartijski sistem, dogovorna ekonomija, dirigovani sistem koji po nacionalnom ključu bira podobne članove partije na sve iole važnije pozicije u društvu, vječne aparačike koji cijeli život žive od „plivanja“ unutar vrtloga partije, ne rade ništa, samo se bave „politikom“,  napokon je zamijenjen.

Zapadni vjetar koji je srušio Berlinski zid i nagovijestio promjenu u slici svijeta, napokon je stigao i do nas. Taj vjetar donio je promjenu. Nema više društvene imovine, radničkog savjeta, samoupravne radničke kontrole, nema više ničije i svačije. Osvanuo je liberalni kapitalizam. Zna se čije je, ili bi se trebalo znati. Sad će se znati ko pije, a k'o vodu nosi. Nema više javašluka, Yuga i „stojadina“. Sada smo mi napokon Zapad.

Ali, ne lezi vraže, prije nego  krenemo put bolje budućnosti i liberalnog kapitalizma,  morali smo riješiti neke davno neriješene situacije. Te devedesete su bile pogodan momenat da neke „vođe“ ispune davne snove svojima. Prije nego se zaputimo u bolju budućnost, njima se činilo da treba malo prerasporediti zemljišne posjede. Po sistemu „ko je jamio – jamio“ prvo se ratom pošlo u prekrajanje granica. Prekrajanja granica nema bez ljudskih žrtava, ali one su za njih nebitne. Važan je grunt, sad ili nikad. Nešto se pobilo, nešto protjeralo, ono preostalo se što raselilo, što sabilo u torove i pripremilo za neke sljedeće akcije. Jer grunt nije uzet, ali da se dosta spremilo, spremilo se. Nije tako uzalud, kako se čini!

Rat se zvršio, ali je ostavio pustoš. Razorilo se izgrađeno, pokralo postojeće i put u bolji i ljepši svijet  započeo  je vrlo mučno. Od industrijske zemlje koja može napraviti nadzvučni avion, zemlje u kojoj se prave kompjuteri, postali smo narod koji uspješno ubjeđuju da je spas u uzgoju malina i prikupljanju gljiva i šumskih plodova za izvoz. Na Zapad. A nije problem u porušenim fabrikama, pokradenoj ili uništenoj opremi i infrastrukturi. Ne,  problem je u rastjeranoj „pameti“. Naime, onima koji su osmislili kako da napravimo avion, kompjuter, profesorima i doktorima put na zapad je bio širom otvoren. Ako nisu slučajno zalutali u vihor rata, njih najveći dio sa porodicama je lako našao put u bolju budućnost. Raširenih ruku su ih dočekali tamo gdje i danas sanjamo da idemo. Jer njihovo znanje i umijeće je neprocjenjivo, čak i za taj Zapad. I tamo su  našli svoje mjesto i realizovali se.

Mi koji ostasmo, pokušavamo da saberemo „stakliće“ tog razbijenog svijeta. Krpimo prošlost sa sadašnjošću i budućnošću.  Prošlost još nije izblijedjela. Znamo da kada imamo knjižicu možemo otići ljekaru. Da će nam tamo pružiti svu potrebnu pomoć, besplatno. Dobićemo lijekove, besplatno. Ako bude trebalo uputit će nas na kliniku i tamo ako ima lijeka biće i vijeka, besplatno.

Znamo da ćemo kada napunimo godine otići  u penziju. Primati je svakog mjeseca i da će ona biti dovoljna za život. Pozvat će nas u firmu u kojoj smo radili jednom godišnje i uz skromni poklon i eventualno novčanu doznaku još jednom pokazati da nas nisu zaboravili. Možda će nam poslati i uglja za zime.

Nama je to bilo k'o juče, ali nikako da se otrgnemo i osvijestimo. To je bilo juče. To je bilo u onom „sistemu“.  Danas živimo u državi koja još liječi ratne rane. Više nas nema riješen radni status, nego što ima. I oni koji „rade“ nisu prijavljeni. Iz njihovih primanja treba da se odvaja dio kojim bi se plaćao penzioni i zdravstveni fond. Nažalost, ne plaća se. Ili, ako se i plaća, plaća se minimalno. Oni koji rade, a nisu „prijavljeni“ svoj problem liječenja rješavaju tako što kao nezaposleni ovjere knjižicu na Birou za zapošljavanje, ili kako se to danas već zove, i traže pomoć. Dok se svi ljutimo na njih, fondove uglavnom pune oni zakačeni na državu. Jer nema smisla da država vara samu sebe. Tako nam se fondovi pune ne iz onog što zaradimo, nego prelijevanjem iz šupljeg u prazno.

Mi smo sa obje noge u kapitalizmu. Zna se čije je šta, ili bi se bar trebalo znati čije je. Zna se ko organizuje posao, a ko radi. Zna se čija su „sredstva rada“. Sve je to kapitalizam. Radimo  puno, ne pitajući. Jer treba zaraditi. Treba pare donijeti kući. Sve kao u kapitalizmu, onom liberalnom.

Problem je što nam je glava u prošlosti!

Mi smo ono što donosi novi novac uglavnom preselili u kapitalizam, ili smo bar na tom putu. Fabrike imaju vlasnika, on organizuje posao, samo sa jednim ciljem, da ima profit. One koje zaposli muka tjera  da po svaku cijenu rade i ne pitaju ništa. Njima treba novac svaki mjesec. Za hranu, za kredit, djetetu za sendvič. Ne pita koliko radi, važno je da radi. Nije njegovo da pita vlasnika da li i šta plaća državi. Njegovo je da radi. I da se nada da će plaća biti svaki mjesec.

Vlasnik traži od države da smanji namete, za doprinose, porez na dobit, ma na sve. Njemu to otežava poslovanje, prije svega smanjuje profit. A to je jedini razlog bavljenja biznisom. I sve je ovo kapitalizam, liberalni. Vlasnici fabrika su na tržištu –  beskompromisnom. Bore se za posao i opstanak. Jedina njihova šansa je niska cijena proizvodnje, prije svega radne snage i države. I to je još jednom u redu, to je tako. To smo prije četvrt vijeka izabrali.

Ali ne lezi vraže, ima i onaj drugi dio svakodnevnog života. Javne usluge. Ono što se vrlo rijetko čak i u kapitalizmu ne privatizuje, ili ako se i privatizuje, onaj socijalni dio, za siromašne ostane pod kontolom države. Imaju na Zapadu luksuzne bolnice, najbolje univerzitete, ali oni su za bogate. Istina,  škole mogu biti i za siromašne, ali moraju biti iznimno nadareni. Ali tamo imaju i bolnice i škole za siromašne. Njih izdržava država!

A kod nas? E tu nismo prešli na kapitalizam. Nama su još uvijek bolnice javne ustanove. Finansiraju se iz budžeta. I dalje mislimo da je to kao u onom periodu prije ovog „boljeg“.

Ali nije da nije! Još uvijek možemo sa ovjerenom knjižicom u bolnicu. Imamo ista prava na liječenje. Istina, šuška se da neki koji žele da se osiguraju i da imaju malo bolju uslugu, navodno nešto i „tutnu“ doktoru. Ovo se priča, nikad nije dokazano, pa kao i sve kod nas moglo bi se zvati naklapanje. Uglavnom zakon predviđa da svi imamo ista prava. Kao u onom socijalizmu, gluho ne bilo!

E u ovome je „kvaka“! Nema ništa džaba! Mi smo u kapitalizmu i to bi značilo da i ovdje važe pravila tržišta. Ali ovdje nećemo tržište. Svi  bi da imamo pravo na liječenje, besplatne lijekove, tretman kao i bilo gdje na bogatom Zapadu. A to ne može bez para. Mi radimo na „crno“. Ako se i prijavimo, plaćamo minimalne obaveze, švercamo. Uglavnom na svaki način želimo da izbjegnemo tu državu.  Ona nema para, radi socijalnog mira spremna je sve prodati, a malo toga se ima još za prodati. Ako se nema prodati, može se i zadužiti. Ali i to još malo pa nećemo moći. Neće ovoj državi više niko htjeti dati pare. A onda više ni ovo malo zdravstva, školstva, kulture i sporta neće biti. Neće biti, jer neće biti para.

 

I mogu doktori i prestati raditi, a može im s druge strane država sve obećati samo da nastave da rade, da umire duhove, ali sve to ne ide na dobro. Jer ovdje je osnovni problem nedostatak novca. Njega nema, ili ga sve manje ima, a oni koji bi trebali da ponude rješenje ili ne znaju ili neće. Uglavnom se svodi na isto. Ova zemlja već četvrt vijeka čeka da neko pametan ponudi ideju kao da od ovog napravimo DRŽAVU.  Kako da napravimo da oni koji rade budu i plaćeni. Da od toga što zarade dio daju za servis koji im treba. Škola, bolnica, gluho ne bilo da ko ne čuje, možda bi nam trebalo pozorište, biblioteka. Bez novca  ovo sve nećemo uskoro imati. Jer budimo iskreni, bolnice i škole su nam obnovili stranci. Nema zgrade koja nema pločicu na kojoj piše koja nam je država dala sadaku. Dok ležiš na bolničkom krevetu, osvrni se, vjerovatno ćeš vidjeti i da aparat koji ti pomaže da preživiš ima pločicu stranog donatora. Pa nama šalju i stare autobuse kao donacije.

Negdje smo se  na ovom putu u bolju budućnost zagubili. Ništa  nismo napravili za ovih dvadeset pet godina. Uglavnom smo čekali sadaku, a ako se šta i popravljalo već je bilo izgrađeno u onoj mrskoj prošlosti. Ništa mi ne napravismo. Ništa! Mora da je do nas, nema do koga biti.

Možda će doktori nastaviti raditi, do nekog sljedećeg štrajka. Ali suštinski se ništa neće promijeniti. Neće, jer mi još nismo napravili državu s vizijom. Ne znamo još šta bi i kako ovo trebalo izgledati bar za deset godina, pa da od sutra svi zajedno počnemo praviti. Ne,  mi ćemo i dalje gasiti požare, živjeti od danas do sutra. Svi će nam biti krivi, samo mi ne!

Takvi smo, nama je uvijek neko drugi kriv. Neće ovo nikad biti bolje, ako svjesno ne odlučimo da nam svima, ali baš svima, prvo malo bude gore. Poslije će možda  izaći i nama sunce. Ako to ne odlučimo, potrošit ćemo sve kredite,  prodati svo „blago“, prodati i sebe, a onda će sve biti već kasno.

I dobro je da smo srušili mrsku nam prošlost, sada u boljoj budućnosti napokon imamo dirigovani sistem koji po nacionalnom ključu bira podobne  na sve iole važnije pozicije u društvu, vječne aparačike koji cijeli život žive od „plivanja“ unutar vrtloga partije, ne rade ništa, samo se bave „politikom“.

Nadam se samo da neće doći vrijeme kada ćemo umjesto odlaska o bolnicu sa ovjerenom knjižicom i pravom na besplatno liječenje krenuti putem bosanskih proplanaka skupljati ljekovito bilje, ali za sebe.

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović / Foto: ilustracija (klix.ba i faktor.ba)

Comments are closed.