Za Radio Gradačac piše Vahid Klopić
Nije loše da se ovoga petka malo bavimo književnošću, ili tačnije, najvećom nagradom za književnost, onom Nobelovom. I to je bolje nego gledati ove magle nad našim gradom, a i teške magle nad cijelom ovom zemljom.
Elem, ta nagrada u dijelu za prirodne nauke, uvijek nekako ostane po strani. To ocjenjuju oni koji imaju mjerila, i uglavnom ne griješe.Nagrada za mir i književnost, potpuno ili pomalo, pod uticajem je aktuelne politike.
Ugledna Akademija se ovoga puta odlučila za Bob Dilana, onoga što struže po gitari i pjeva. Stihovi mu neki sjajni, a neki prosječni. Ako je već red došao na Sjevernu Ameriku, onda je trebalo razmišljati, recimo o Leonardu Koenu, ili Lorensu Firlingetiju, ali eto, estrada je pobijedila.
I sve bi bilo dobro, da se znameniti Dilan nije nešto uzjogunio, pa neće da dođe na dodjelu nagrade. To se on ponovo dokazuje kao profesionalni bundžija protiv formalnosti.
Idi, molim te.
I ja bih bio bundžija sa takvim bankovnim kontom, koji je veći od svih dobitnika Nobelove nagrade u zadnjih pedeset godina.
Malo je to previše.
Kako su se mogli ponašati, Bel, Hese, Singer, Pamuk, Markes, Andrić, Čerčil, i ini drugi, čije djelo je barem hiljadu puta veće nego tvoje, šeširdžijo.
Uzmi to što ti svijet daje, pokloni se, stavi mamuze i odjaši.
Uglavnom Akademiju treba poštovati, ali očito da je i ona, kao konzervativna naučna institucija, željela malo otvoriti svoja vrata i napraviti promahu u toj ozbiljnosti.
I neka.
Nemam ništa protiv odabira. Dilanovo djelo je nesporno i veliko.
Kao veliki, treba doći i pokloniti se svijetu bez gitare.
O tome se radi.
Dalje će ići sve po svome. Tačnije, kako politika bude htjela.
Nobelova nagrada je u Americi.
Ne brinite, već na godinu će biti u Rusiji.
I mirna Bosna.
