Najnovije vijesti

PIJACA ili IFTARI MAJKE ATIJE

03/06/2016 | objavio Radio Gradačac
PIJACA ili IFTARI MAJKE ATIJE
Kolumna


Mnoge stvari i događaji iz djetinjstva ili ranih mladalačkih dana, ostanu čovjeku zabilježene negdje u skrivenim dijelovima svijesti. Naglo isplivaju potaknuti krajnje čudnim i neobičnim asocijacijama. Nekim bljeskom sunca, mirisom iz njiva, okusom sočnih trešanja…

Cvate dud.

Dolazi Ramazan.


 

Vahid Klopic kolumnista 150x150 xxxImam sasvim dovoljno godina da se izvanredno dobro sjećam ljetnih Ramazana iz stoljeća iza nas. To je bilo posebno vrijeme.

Vrijeme iftara moje majke Atije. Možda najradosniji, najljepši i najnježniji događaji koje pamtim.

Kućica u Mionici. Iza tarabe cvijeće svih vrsta i boja. Ponjave na niskom stepeništu.

A iz ljetne kuhinje su se širili bajkoviti mirisi jela. Mirisi što su odisali svečanošću, uzvišenošću i ljepotom, kakvu ja više nikada u životu nisam osjetio.


………………………………

Majka, iako već u godinama, posve mirno, predano i u tišini priprema jela u malim sudovima, nekim lončićima, zemljanim topracima, velikim tepsijama…

Svi okolo hodaju, djeca se igraju, iščekujući u ljetnom danu, dugom kao godina, upaljene kandilje.

Nekakva tiha, blaga, skoro opipljiva tama se spuštala nad selom.

Djed je sjedio na sećiji, položivši svoje ogromne kovačke šake na koljena, i čekao.

Postavljala se sofra.

Čorba. Sarmice u grozdovom lišću. Bosanski lonac, čiju tajnu mirisa nikada nisam otkrio. Pirijan. Sirnica. Burek od sjeckanog mesa i riže. Vruć hljeb, tek iz rerne. Pile na maslenici. Kadaif. Tatlije. Sevdidžan. Kompot od dozrelih višanja. A prije svega, šerbe od ruže.

Sjeli bi i čekali.

Nije bilo pompe. Nije bilo lupanja escajga, galame, niti smijeha. Bio je to svečani završetak još jednog dana posta. Svečanost se ogledala u očima svih nas. Davala je uzvišenu dimenziju vremenu, nama, toj skromnoj avliji, tom fascinantno pripremljenom jelu, u kome je meso bilo luksuz, ali slast koja se ne zaboravlja. Ustvari, s kandiljima bi otpočela ceremonija, koja se ne može usporediti ni sa kakvim serviranim Švedskim i drugim stolovima.

U tišini. U miru. U zadovoljstvu. U skromnosti. S mjerom, koju vjera nalaže.

Ta sjećanja su draga i neizbrisiva.

Onda bi došla mangala i kahva.

Djeca bi se počela juriti kroz seoski mrak,  a stariji bi uz dim cigara, bez puno priče ispijali fildžane toplog blagotvornog napitka.

Moja majka Atija je bila i ostala svjetski prvak u spremanju iftara. Još uvijek mislim da se ti korijeni vuku još iz davnih vremena, jer je majka praunuka Hadži efendije Hasana Muslimovića, što je ukopan u mezaru niže Husejnije džamije, i po kome se zvala Hadžiefendijina voda.

Možda.

Ali mi je beskrajno drago, da sam dio te priče.

Cvate dud.

Ramazan stiže u naše sokake.

Ramazan se nije promijenio.

Da li smo mi?

Comments are closed.

YouTube