Vrlo često, čak skoro napadno često, današnje vrijeme se uspoređuje sa nekim prošlim. Današnja država, sa bivšom državom.
Rade to nostalgičari, statističari, historičari, rade to i političari, doduše na načine kako to odgovara njihovom narodu, stranci ili partiji.
Uglavnom, i ja u svojim tekstovima, pa i u knjigama uspoređujem ta vremena i situacije, znajući da je to greška.
Davno je rečeno da se vremena mijenjaju. Tako da se uspoređivati mora, samo mjesta, događaji, i situacije u istom vremenu, istoj sekundi, danu ili godini.
Ali šta da radimo?
Šta da rade oni kojima se devedesetih godina prošlog vijeka u glavu usađivalo da ćemo biti Švicarska.
Ha, šta sad?
Valja usporediti Švicarsku 2016. i Bosnu 2016.
Doista se mora priznati da su to bile u najmanju ruku naivne, populističke, neuke i nepismene poruke. Jedna struktura ljudi nije imala pojma o životu.
Mi danas imamo auta, mobitele, informatičke tehnologije, bankovne kartice, ali nikad više Narodnih kuhinja, beskućnika, nezaposlenih, gladnih i bijednih. Možda našminkano djelujemo dobrima. Ali, imamo nikakav sistem obrazovanja, zdravstvene zaštite, privrede, razvoja, perspektivnosti.
Čak je i prije 50 godina bilo perspektivnije.
Ali ne to. To od prije 50 godina nije važno.
Šta je sa Švicarskom?
Ona nam je obećana. I zlatne kašike i sloboda.
Kao u Švicarskoj.
Gdje su oni ovog decembra, a gdje smo mi.
Mi se borimo za izglasavanje programa borbe protiv siromaštva, a oni, onako od viška, svakom zaposlenom stanovniku daju po 2000 Eura, da se malo pomogne, kad ide na odmor, na Maldive.
Ej, moji političari ove zemlje.
Da ste se umjesto svađa oko imena jela u vašem restoranu u Skupštini, prihvatili posla, i usput nešto i naučili, cijenio bih vas.
Ovako, ne vrijedite ni pišljiva boba, niti jedan.
Ama baš tako.
Hvala Dini Dervišhalidoviću za naslov ove moje pisanije.
