Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

PIJACA ili UMJESTO PIJACE

03/02/2017 | objavio Radio Gradačac
PIJACA ili UMJESTO PIJACE
Kolumna

Umjesto kolumne, Vahid Klopić vam poklanja priču.

Malo duže čitanje, ali zanimljivo.

LAJKA

 

Jesen je u Moskvu dolazila naglo, donoseći olovne magle i teške kiše. Hladnoća se uvlačila u prolaze, ulice i bulevare, jasno nagovještavajući zimu, uobičajeno ledenu i tešku. Ona je lutala pokušavajući pronaći nešto za jelo, ali bijeda ljudi je psima lutalicama bila najveći neprijatelj.

Mesar je otjerao metlom, u kantama nije bilo niti komadića kruha, a do klaonice joj nisu dozvoljavali doći veliki i snažni mužjaci.

Bila je gladna. Nije znala svoje porijeklo, nije imala ime, nikakav dodir sa ljudima, izuzev protjerivanja i stalne bojazni od šintera. Čudna mješavina njezinih predaka učinila je da bude pjegava, izuzetno mala, ali brza i snalažljiva. Tako je opstajala već tri godine na ulicama Moskve.

Uzaludno je hodala ali ništa od hrane nije pronašla. Bilo je popodne i kišica je padala cijeli dan. Potpuno mokra i umorna došla je do svog skrovišta. Ustvari, to i nije bilo neko sigurno mjesto, ali njoj se dopadalo. Prilično uska cijev, koja je svojim otvorom gledala na šetalište pored rijeke, već je mjesecima bilo mjesto gdje je spavala. Gledala je ljude što prolaze, a noću je pratila kako se polako pale svjetla na drugoj obali. Bilo je to skrovito i toplo mjesto.

Skupila se i drijemala. Povremeno su se sa šetališta čuli koraci i razgovor ljudi, onda je opet sve bilo mirno.

Dijelila je sudbinu pripadnika svoje vrste. Na ulicama ih je bilo na hiljade. Surova borba za opstanak, već je bila posve uobičajena, tako da se navikla na stalnu glad i hladnoću. Zavidjela je  rijetkim psima koji su imali svoje gazde i bili smješteni u dvorištima u predgrađu, a neki u stanovima, toplim i osvijetljenim. Naravno da nije mogla znati, kako i na koji način se postaje kućni ljubimac, ali je osjećala tu nepravdu duboko u sebi. Brzo je zaboravila sve jer joj se spavalo, i sa jednim visoko podignutim uhom, ona zaspa varljivim psećim snom.

Baš tog poslijepodneva Katja se vraćala iz instituta. Imala je trideset pet godina, i jedino što je poznavala u životu je bila nauka, kojoj se predala svim svojim bićem. Iako neobično lijepa, nasmijana i privlačna, radeći poslove u Institutu za svemirska istraživanja, nije imala priliku upoznati nekoga muškarca, koji bi joj bio po volji. Svi su na poslu bili zauzeti toliko, da za privatni razgovor nije preostajalo vremena. Projekat koji su naslijedili od starijih naučnika je trebao biti ubrzo završen, a time bi njezin višegodišnji rad bio objelodanjen, i ne bi bio vječita državna tajna. Zbog te tajne je već godinama imala osjećaj da je praćena, da poznaju svaki njezin korak, šta jede, šta pije i sa kime razgovara.

Zato je često izlazila na ovo šetalište, gdje nije bilo puno ljudi, i potpuno mirno je mogla gledati rijeku i slučajne prolaznike, misleći o sasvim običnim stvarima.

Kiša je rominjala, ona zagrnu šal, a po kišobranu su se ravnomjerno čule kapi , jedini zvuk, koji je umirivao i odmarao.

Sasvim slučajno pogledala je prema maloj uzvisini iznad šetališta. Cijev, koja je nekim slučajem tu virila, očito presječena, kad se uređivala obala rijeke, zapala  joj je za oko. Prišla je bliže i tada ugledala malog psa sklupčanog  u skučenom prostoru. Prišla je bliže. Sjetila se ostatka sendviča kojeg je nosila u tašni. Stavila ga je ispred cijevi i pas je izašao napolje. Katjina želja da samo nahrani psa odjednom se pretvorila u mogućnost razrješenja problema sa kojim su se bavili na poslu. Kujica pred njom je bila sitna i živahna. Odluči da je nekako ponese kući.

Torba koju je nosila za kupovinu poslije posla bila je sasvim dovoljno velika. Skoro bez opiranja je uspjela da je smjesti u torbu, razmišljajući o dogovorima sa kolegama vezanim za veličinu i zdravlje potrebnog psa. Činilo joj se da je pronašla rješenje.

Ušla je u stan, mali, ali lijepo uređen i čist. U hodniku je stavila staru grubu deku, i kujica se smjestila na nju, kao da je ovdje već bila. Halapljivo je pojela komadić skuhanog mesa. Mirno i zadovoljno je legla na deku i očito umorna, počela drijemati. Katja odluči da je tokom večeri okupa i potpuno pripremi za sutrašnji odlazak u institut.

Kontrola na ulazu je bila uobičajena. Priglupi čuvar joj je bio naklonjen, pomilovao je psa i pustio je unutra. Kujica je gledala iz torbe, okolo su hodali  ljudi u bijelim mantilima, a hodnici su bili dugi i svijetli. Smjestili su je u prostrani kavez, donijeli hranu koju ranije nikada nije vidjela i ostavili je samu.

Nije mogla znati koliko je dana provela tu ležeći, jedući male, ali vrlo ukusne obroke. Ulazili su i smješkali se, a Katja bi je redovno pomilovala tepajući joj.

Onda su počeli da je izvode iz kaveza.

Svaki dan su je mjerili, vagali. Onda su joj vadili krv i davali injekcije. Stavljali su je u neke male kutije i vrtjeli do besvijesti. Prikopčavali su kablove i nešto pričali među sobom.  «Puls normalan, rad srca normalan, pritisak normalan…»

U kavez se vraćala umorna i potpuno iscrpljena. Nije znala da li ja napolju noć ili dan. Bilo joj je toplo, bila je sita, ali sve češće se sjećala slobodnog lutanja ulicama Moskve.

Jednom prije uobičajenog izvođenja iz kaveza u prostranu prostoriju je ushićeno utrčao stariji naučnik kojeg su svi zvali Tupoljev. Glasno je vikao: «Imamo psa, imamo psa!», dok su mu iz ruku ispadali papiri i nacrti. «Treba izvijestiti drugove.», ozbiljno je dodao, pogledao prema kavezu i sa pobjedničkim osmijehom izašao iz prostorije.

Stvari su se počele odvijati brzo. Vježbe i pregledi su bili sve naporniji. Okolo je bilo sve više nepoznatih ljudi, koji su je zagledali, vodili, nosili, bili grubi ili nježni. Katju je viđala sve rjeđe. Silno je željela da bude pored nje. Kao da joj je neprijatno, dolazila je da je pomiluje po glavi, i nestajala, oborivši pogled.

Nakon nekoliko dana ponovo je unezvjereno u prostoriju utrčao Tupoljev. Vikao je. «Drugovi su joj dali ime. Politbiro je odlučio!  Zvaće se Lajka. Kakvo divno ime, drugarice i drugovi, Lajka!»  Opet je istrčao kao da ga neko juri.

Svi su aplaudirali i oduševljeno gledali prema kavezu. Dobila je ime, dobila je topli dom, hranu i osmijehe. Gledala je zbunjeno u Katju i ostale ljude u bijelim mantilima.

Želja da pobjegne bila je sve veća. Stalna pažnja nad njom onemogućavala je i pomisao na bijeg. Čeznula je za ulicama, za šetalištima, skrivenim prolazima, za slobodom. I prilika se pružila.

Svi su već otišli. Lajka primijeti da su vrata kaveza nekim slučajem ostala otvorena. Gurnu ih i izađe. Svjetlo je bilo prigušeno i ona krenu hodnicima kojima se kraj nije nazirao. Pogledala je kroz prozor. Bila je visoko iznad ostalih zgrada, a napolju je padao snijeg. Nije joj bilo važno, nastojala je na sve načine pobjeći. Spustila se do izlaza, nebrojenim stepenicama i skrila odmah uz vrata, iza nekakve ogromne biljke u saksiji. Instinktom psa lutalice, čekala je. Vrata su se otvorila. Bilo je vrijeme za smjenu čuvara. Šmugnula je kroz noge jednog od njih i nestala u mraku.

Katju je probudio telefon. Zvuk je bio toliko glasan, da je istog trena bila na nogama. Sa druge strane se čuo uplašen i prodoran glas: «Uzbuna! Uzbuna! Lajka je nestala!»

Snijeg je padao, bilo je hladno, ali je ona skoro trčeći stigla do instituta. Tamo su već bili svi. Nepoznati ljudi u crnim kožnim mantilima ispitivali su njene kolege. Svi su bili u nekoj strašnoj panici, kao da je počeo rat, ili se desio zemljotres. Čuvari su u ćošku čekali svoju sudbinu, a Tupoljev je stajao blijed kao krpa i povremeno izgovarao samo jednu rečenicu:»Politbiro će nas sve izbaciti!».

Dok su se naučnici i tajni agenti skupljali u institutu, Lajka je prošla kroz ogromni park u centru uživajući dok se provlačila između prolaznika. Već je došla do mesnice, ali nije bila gladna, samo je gledala debelog mesara kako se smije. Vodka je već uzimala svoje i ovo su bila prava mogućnost da mu ukrade neki komadić mesa. Ali, nije joj bilo do toga. Htjela je obići sve svoje prolaze i uličice. Snijeg je padao sve jače i ona taj obilazak odgodi za sutra. Uputila se prema svom skloništu kraj šetališta.

Katja se dugo dvoumila da li da kaže gdje bi se Lajka mogla nalaziti. Etika njezinog posla joj je nalagala da kaže, ali nekakav unutrašnji bunt joj to nije dozvoljavao. Jedan od ljudi u crnim kožnim mantilima joj je prišao i ledenim glasom je pitao vrlo jednostavno:

«Gdje ste pronašli tog psa?»

Bilo kakva laž pred tim prodornim pogledom bi bila odmah otkrivena. Gledala ga je sa strahom i zebnjom i konačno rekla:

«Pokazat ću vam.»

Napolju je već bilo opsadno stanje. Vojna vozila su krstarila ulicama, narod se sklanjao kao da će biti bombardovanje, a milicija je pretraživala svaki grm, ćošak ili prolaz. Snijeg je sve jače padao i otežavao potragu.

 

Lajka se smjestila u svoju cijev iznad šetališta. Naslonivši glavi na prednje noge, mirno je gledala svjetla popaljena na suprotnoj obali rijeke. Vidjela ih je iako je već padao gust snijeg. Iznenada je kompletan njezin vidik zatvorio široki Katjin osmijeh.

«Je li tu?», čuo se iza oštar muški glas.

Katja nije govorila ništa. Mirno ju je pomilovala po glavi i izvukla napolje. Lajka se nije opirala. Tu je Katja, i niko joj neće ništa loše učiniti. Ponijela je u naručju. Sjeli su u veliki  automobil i brzo su bili pred institutom. Kada su se pojavili na vratima, oduševljenju nije bilo kraja. Odahnuli su sa olakšanjem, a Tupoljeva su umivali hladnom vodom. On je uporno ponavljao samo jednu jedinu riječ: «Politbiro, politbiro….».

Bilo je već jutro, kada su Lajku spremili u kavez, stavivši još jedan katanac na vrata.

Nakon te noći sve se odvijalo brzo. Opet su joj prikopčavali kablove, natjerivali da trči po traci koja se izmicala pod nogama, a kutija se okretala brže nego ikada, tako da je po izlasku gubila ravnotežu i padala. Spavala bi dugo i jela je sve manje. Nade u bijeg su potpuno propale. Katju skoro da i nije viđala više.

Jednog jutra su svi ušli u prostoriju. Nisu nosili bijele mantile. Smjestili su je u neku čudnu torbu, tako da joj je glava virila. Bili su vidno uzbuđeni. Avion je bio na pisti i svi su se smjestili. Poslije nekoliko sati sletjeli su na neko pusto mjesto. Bio je mrak, samo je u daljini bila osvijetljena velika rampa i raketa bijela, kao i snijeg okolo. Nije znala šta se dešava. Uzbuđenje je bilo preveliko. Katja je tada došla i pomilovala je po glavi. Osjetila je njezin prijatan miris. Nije se smijala, nije ništa govorila. Lajka je dobila strašnu želju da pobjegne, ali sve je već bilo gotovo.

Ubacili su je u malu kapsulu, sličnu onoj kutiji za vježbe. Vezali su je,  a glava joj je bila usmjerena prema okruglom malom prozoru. Bilo je potpuno mračno unutra. Tražila je Katju. Prije nego što su zatvorili vrata, vidjela je njezino blijedo lice i ruku kako joj maše. Ništa više nije razumjela.

Nekoliko minuta je vladala grobna tišina Onda je čula glasove iz malih zvučnika. Uzbuđeno su odbrojavali, uzvikivali i sve se završilo zaglušujućom bukom raketnih motora. Odvojila se od zemlje. Vinula se u nebo uz plamen i buku kakva do tada nije zabilježena. Lajka se šćućurila ne shvatajući da već leti i da je sve dalje od zemlje. Poslije nekoliko minuta buka je prestala. Čula je glasove. Veselili su se, nazdravljali, izgovarali riječi koje je slušala na vježbama. «Puls normalan, rad srca normalan, pritisak normalan…»

Bila je daleko od njih. Svi su ostali, ona je otišla.

Poslije dva sata nije čula ništa. Potpuni mir i tišina.

Tada je shvatila da se više nikada neće vratiti kući.

Gledala je kroz okrugli prozorčić. Baš kao kroz otvor cijevi pored rijeke, vidjela je hiljade svjetiljki na mračnom nebu.

Suviše je kratak put, od mokrih moskovskih ulica, do zvijezda.

 

Comments are closed.