Zilhadu Ključaninu
Vjerovatno da godine učine svoje. Sa starenjem čovjek počinje obraćati pažnju na kestenove i izlijepljene posmrtnice. I to sve upornije i revnosnije.
Ovoga proljeća nije trebalo biti naročito star, da ne primijetiš koliko je poznatih i prepoznatljivih ljudi iz Gradačca, otišlo. Nastavnika, učitelja, društvenih aktivista, vrijednih, dobrih i poštenih građana ove čaršije, sa kojima smo prijateljevali, ili se barem srdačno pozdravljali.
Navjerovatno puno.
Kao da su naglo svi potrošili onaj kusur od života koji smo svi dobili te 1995. godine. Nikome nije bio isti. Neko ga je brzo spiskao, a neko prištedio.
A kusur je ipak samo kusur.
Nikad bogatstvo, niti sreća, niti blagostanje.
Puno prijatelja sam izgubio posljednjih mjeseci.
Previše za jedno proljeće.
A o Zilhadu neću pisati.
Ne mogu.
Četrdeset godina prijateljstva ne zaslužuje nekoliko rečenica u ovim mojim pisanijama.
Nikakvo pisanje.
Zaslužuje samo šutnju.
Zato vam poklanjam jednu kratku Zilhadovu pjesmu.
PRAH
Prije mjesec dana
Između kažiprsta i palca
Zgnječio sam noćnog leptira
Na jagodicama prstiju
Ostao je njegov prah
I ničim se ne da skinuti
Za vedrih noći
Na kažiprstu se jasno vidi
Zvijezda na kojoj ću zgasnuti
Na palcu tačan datum
Kada će se to
Dogoditi.
