Bilo je ljeto kada sam na gradačačkoj aleji sreo jednog prijatelja koji dugo živi negdje u EU. Bio je petak i pitah ga, kuda se zaputio, a on mi odgovori. « Idem na pijacu da se nadišem Bosne!».
Svi ti naši zapadnjaci mi idu na živce sa svojim izvještačenim, pretjeranim patriotizmom i ljubavi prema ovoj zemlji, jer istovremeno i nogama i rukama kopaju, da se u nju nikada ne vrate.
Ali od tog susreta sam izvukao barem neku korist – naziv za ovu kolumnu.
Shvatio sam da je moj prijatelj bio u pravu. Bosna i jeste jedna velika pijaca.
Za posljednjih četvrt stoljeća na toj pijaci se dešavalo svašta. Trgovali su na njoj oni najveći svjetski maheri i mešetari. Od njih su zanat naučili sitni nakupci, šverceri i šićardžije.
Ta pijaca je prilično neuredna, razbacana i izdijeljena po volji najjačih.
Galami se na sve strane. Nudi i obećava sve najbolje i najljepše.
Sve je dirigovano interesima onih koji pijacom vladaju i naplaćuju placarinu.
Svađaju se svakodnevno. Pomirba dolazi kada su interesi zaštićeni.
Prodaje se sve.
Društveni položaj, diplome i doktorati, polovna zapadna roba u obliku demokratskih principa, prevaziđene zastarjele tehnologije, zatrovane ideje, šarene laže i rog za svijeću. Reformske agende, javni natječaji, radna mjesta, prljavi veš političkih protivnika, kreditni proizvodi i ideološke zablude.
Obećanja se prodaju budipošto.
Obraz je vrlo jeftin, i ima ga na kilu.
Prodaju se izborni glasovi, a strašna je potražnja za izabranim skupštinskim rukama.
Svega ima na našoj bosanskoj pijaci.
Ima i naroda. On izgubljeno hoda između nostalgičnih sjećanja i surove stvarnosti.
Narod od muke proizvodi smijeh, šalu i viceve.
To se jedino na pijaci ne naplaćuje.
I dobro je.
Inače bi ostali tužni dovijeka.
