Još u Starom vijeku osjetila se potreba mjerenja dnevnog vremena. Babilonci su podijelili dan u 12 dvostrukih sati ili kapsu po 120 minuta. Njihov je izum i sunčan i sat ili sahat. Prvi takav sat nastao je u Babilonu 640 godine prije naše ere. Noću su mjerili vrijeme pomoću kretanja zvijezda. Nešto kasnije pronađeni su pješčani i vodeni satovi.
Prikaz vodenog sata kojeg je napravio Ktesibije Aleksandrijski u 3. stoljeću pr. Kr.
Ovim satovima služili su se ljudi i nakon pronalaska mehaničkog sata . Jedan sunčani sat nalazi se u zapadnom zidu Hadži-Ali-begove džamije u Travniku. Mehanički satovi javljaju se u Srednjem vijeku, i to najprije na tornjevima. Sistem kotača u tim satovima pokretali su regulatori, zvani pero . Od XI. stoljeća grade se ure ili časovnici, koji iskucavaju satove. Kasnije se javljaju i stoni satovi .
Godine 1500 napravio je Petar Henlein , prvi džepni sat . Taj je sat usavršio holandski fizičar i matematičar Christian Huygens (1629—1695). Sve do XIX stoljeća satovi su proizvod obrtnika, a centar njihove proizvodnje bila je Engleska. Zbog toga su bili i rijetki i skupi, pa su ih mogli nabaviti samo bogatiji ljudi, a siromašniji svijet služio se satovima na tornjevima. U tu svrhu građene su kod nas sahat-kule. Danas ima u Bosni i Hercegovini u svemu 19 sahat-kula, i to 2 u Travniku i po jedna u Banjoj Luci, Donjem Vakufu, Foči, Gornjem Vakufu, Gračanici, Gradačcu, Hlivnu, Jajcu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Počitelju, Prozoru, Pruscu, Sarajevu, Tešnju i Trebinju.
Banja Luka
Sahat-kule napravljene za vrijeme osmanske vladivine i nalaze se u evropskom dijelu Osmanskog carstva, a naročito u Bosni i Hercegovini. To je bila islamska varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika i građene su sa velikim satom, obično na sve četiri strane kule. Sve sahat-kule su pravljene na isti način, samo se razlikuju po dimenzijama i položaju mjesta na kojem su građene, najčešće u centru čaršije, obično u blizini džamija, a ima ih i unutar tvrđavski zidina, kao što je slučaj sa Gradačačkom kulom.
Travnik
Na kulama su izgrađena ulazna vrata, a do mjesta gdje se nalazio sat penjalo se uskim drvenim stepenicama koje su postavljene uz sami zid. Osvijetljenost unutrasnjosti sahat-kule vršila se uz pomoć malih otvora na zidovima koji su bili raspoređeni od podnožja pa sve do krova. Sam sat je bio povezan sa zvonom koje se oglašavalo glasnim otkucajem u određeno vrijeme.
Gračanica
Kad je riječ o mjerenju vremena, recimo i to da su satovi na bosansko-hercegovačkim sahat-kulama pokazivali vrijeme po islamskom načinu mjerenja vremena. Naime, po islamskom mjerenju vremena i islamskom kalendaru, dan je bio podijeljen na dva dijela od po 12 sati. Sati su se brojali od zalaska sunca, tako da je 1 sat bio sat poslije zalaska sunca, a u zoru je bilo 12 sati.Tada su se počeli računati dnevni sati, tako da je u trenutku zalaska sunca ponovo bilo 12 sati.
Takvo računanje vremena u narodu se poslije austro-ugarske okupacije nazivalo “ala-turka”. U novije vrijeme, na nekim sahat-kulama, takvi satovi su zamijenjeni sa onima koji pokazuju zapadnoevropsko vrijeme.
Sahat-kula u Gradačcu najmlađi je objekat ove vrste kod nas, jer ovamo ne ubrajamo onu drvenu u Sarajevu. Podigao ju je 1824. Husein kapetan Gradaščević — Zmaj od Bosne, kako se to čita na uzidanoj ploči. Orginalni sat je prvi put zamijenjen za vrijeme austrijske uprave kada je iz Beča donešen i ugrađen novi sat. Poslije toga sat je mijenjan nekoliko puta. Novo zvono za ovu kulu nabavila je 1923 Vasvi-hanuma Osmanbegović, udata Uzeirbegović. Posljednji put sat je popravljen 1948. godine i radio je do 1953. godine. Godine 1953. izvršeni su opravci na kuli. Obnovljena je krovna konstrukcija, dotrajali limeni pokrov zamijenjen je sindrom, popravljeno je stubište, nabavljena vrata, dok, međutim, stari sat još nije postavljen.
Kao i većina drugih, i ova je sahat-kula u osnovici kvadrat, sa stranicom 5,50 m, a visoka je 21,50 m. Ozidana je od kamena, osim najgornjeg dijela u visini od 0,50 m, koji je od opeke. Ova je sahat-kula radila do 1942, tj. do odlaska Ahmeda Ademovića-Ajdinovića u vojsku. Ahmed, njegov otac Ibrahim i stric Ajdin dugi su niz godina vodili brigu o satu i u zadnje vrijeme Ahmed je od vakufa za tu službu primao 100 dinara mjesečno. Zanimljivo za ovu sahat kulu je to što su tri ivice ovog objekta zaobljene a četvrta je od oštrog luka.
Zbog slijeganja terena već odavno je nakrivljena za nekoliko stepeni i mnoge podsjeća na krivi toranj u Pizi. Sahat kula u Gradačcu naročito je postala poznata zbog svog kosog izgleda, a do toga je došlo usljed neadekvatnog postavljanja temelja. Osamdesetih godina su izvršeni zaštitni radovi i time je zaustavljeno njeno dalje naginjanje, te je kula spašena od eventualnog urušavanja. To urušavanje i nebriga vlasti za kulturne građevine i danas prijeti sahat kuli u Gradačcu.
Nadamo se da će vlasti ali i institucije u čijoj je nadležnosti očuvanje kulturnih spomenika imati sluha za kulturu i da će poduzeti sve potrebne mjere kako bi ovaj dragulj Gradačca ostao očuvan i za generacije koje tek dolaze.
Radio Gradačac / Udruženje građana “Sehara” Gradačac
