Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Najnovije vijesti

Žene i rat: Mina, Mira i Munira

08/03/2017 | objavio Radio Gradačac
Žene i rat: Mina, Mira i Munira
GRADAČAC

Jedan od segmenata u kojem su se žene u BiH istakle je učešće u Armiji RBiH. O ulozi žena u odbrani malo se govori. Hrabre, ali skromne bile su i ostale. Prema podacima Federalnog ministarstvo za pitanja boraca, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Gradačac 336 žena na našoj općini ima status pripadnica Oružanih snaga od 1992. – 1995. godine.

Uz čestitku u povodu Dana žena, Sadan Imamović, ratni Komandant 107./213.Vmtbr  rekao je da su žene u borbi za jedinstvenu i jedinu BiH dale veliki doprinos, kako na području naše općine, tako i drugim teritorijama. „Počev od formiranja jedinica, jedinice koja je formirana na Gradini, preko brigade i dalje, te žene su dale izuzetno veliki doprinos našoj oslobodilačkoj borbi. Žene su imale i obaveze kako prema svojoj djeci, porodici i ostalo, nisu samo bile kuharice kao što mnogi misle, nego su bile angažovane u radu u Komandi brigade, jedinica, u rovu…“, rekao je Imamović za Radio Gradačac. Dodaje da se učešće žena u odbrani ne može mjeriti samo brojkama, već je njihov doprinos mnogo veći nego što su dobile poslije rata.

Žene su se u većini slučajeva samoinicijativno uključivale u vojsku. Mina Mašić, danas zaposlena u JP Komunalac dd Gradačac, kao osnovni motiv navodi patriotizam.

Njeno naselje, Vida 2 bilo je na prvoj liniji odbrane, a nakon kraćeg odlaska iz Gradačca donijela je odluku o aktivnom angažmanu. „Ja tada svom ocu kažem hoću u Gradačac. Pristao je, upalio auto i sam me dovezao u Komandu brigade“, priča Mina. Prvobitnim rasporedom na zadatke pomoćnog radnika u kuhinji nije bila zadovoljna i zatražila je preraspodjelu u četu Vida 2, gdje odlazi među svoje komšije. Prihvaćena je u jedinici koja je u tom trenutku držala položaj na starom SŠC, jednom od najisturenijih na općini, a među „školarcima“ joj se ubrzo pridružila i rodica Hatidža.

Mina ističe da je od saboraca bila uvažavana i poštovana, odnos je bio drugačiji, sestrinski, porodični, zbog čega su i izuzetno teške trenutke svi zajedno lakše podnosili. Uslijedila je prekomanda u komandu 6. bataljona, za referenta opštih poslova, a za svoj doprinos Generalštab Armije BiH nagradio ju je pohvalom.

I kuća Munire Okanović nalazila se skoro na samoj liniji odbrane, tako da je odluka o uključenju u Armiju bila slijed događaja. Najstarije dijete u porodici, otac u poznijim godinama već je bio vojno angažovan pa je Munira krenula zajedno s njim. „Nije bilo vremena za razmišljanje, to je bilo hoćeš li opstat ili ostat na svom terenu. Nije prošlo puno vremena linija je pala i mi smo se morali povući. Odatle sam angažovana u Vojnu policiju kao medicinar, a potom preusmjerena na Turić i Liporašće“ kaže Munira za Radio Gradačac.

Osnivanjem Protivoklopne čete Munira je preraspoređena i u ovoj jedinici je odmah dobila svoje odjeljenje.

Edin Hadžimuhamedović, komandir POČ-a, danas Predsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja TK, naglašava hrabrost pripadnica ove jedinice koje su učestvovale u odbrani i borbenim dejstvima kao borci i kao odlični rukovaoci protivoklopnim oruđem.  Izdvaja Muniru Okanović kao prvu koja je, što je neuobičajeno za žene, rukovala protivoklopnim oruđem RPG-om.

Parirala je saborcima u akcijama ne dozvoljavajući drugima da preuzmu njene obaveze. Primjer je vraćanje tenka na Novalićima kada je Munira pokazala više hrabrosti od kolega sa jačim oruđem. Dokazala se i u akcijama na području 1. Operativne grupe Bosanska Posavina gdje je dobila pohvalu za uspješno obavljanje zadataka. U februaru 1995. završila je obuku u Nastavno-regrutnom centru Tuzla kao jedna od boljih u klasi, nakon čega je raspoređena u Mješoviti artiljerijski divizion (MAD) gdje je u činu nadvodnika dočekala kraj rata.

Svoju odluku da aktivno pristupi Armiji BiH i Emira Zukić smatra logičnim slijedom događaja. Sveukupna situacija, odlazak u inostranstvo djeteta od nepune 3 godine, ranjavanje 9-ogodišnje sestre samo su je učvrstile u namjeri. Najprije pripadnica 1. bataljona, potom legendarne Sedmice, te zamjenik komandira Interventne čete 4. bataljona sa činom poručnika.

Sa saborcima je uvezivala linije i učestvovala u akcijama na Orlovom Polju, Tuzlanima, Požarikama, zaustavljanju oklopnog voza i brojnim drugim akcijama. Nije se štedjela, odolijevala je vlastitom strahu i bodrila kolege, a na Tuzlanima je zaradila nadimak Mira Gelerka.

Ranjena je u akciji zarobljavanja oklopnog vozila, gelerima RPG-a. Nakon dvije sedmice liječenja ponovo se vratila u jedinicu i nastavila započeto. Time je mnogim muškim kolegama dokazala svoju hrabrost i požrtvovanost, iako ističe da u tom smislu nije imala negativnih iskustava.  

Na žalost oni su stigli u poratnom periodu. „Svako gleda sebe i svoj interes i gleda kako bi iskopo što veću rupu da te u nju zatrpa. Razumijevanja, podrške i poštovanja više je bilo ‘92. i ‘93. nego sad. Mene su moji saborci koji su na „funkcijama“ pitali da li sam živa. Ovo je borba za goli život“, kaže Emira za Radio Gradačac. Zadovoljna je svojim poslom u područnoj školi u Vučkovcima. „Kakav god je, on je dobar. Makar mogu školovat svoje dijete, neću mislit sutra da li je gladan, da li mu imam čime platit autobus, kao što se dešavalo“. Razočarana je odnosom boračkih organizacija, prije svega na vlastitom primjeru.

Slično razmišlja i Munira Okanović, koja nakon rata nije ostvarila stalno zaposlenje. Dijeli sudbinu oko 900 demobilisanih boraca na evidencijama Biroa za zapošljavanje Gradačac. Zbog njihovog teškog socijalnog stanja smatra da je potrebno izvršiti preciznu reevidenciju boračke populacije na općini Gradačac,  postojećih 8 boračkih organizacija ujediniti u jednu, sprovoditi Zakone o pravima boraca, stvarati uslove za zapošljavanje, formirati poljoprivredne zadruge.

Žao mi je što se nismo znale organizovati da postignemo više za žene koje su prošle kroz ratne jedinice, da dobiju zaposlenja, dokvalifikaciju, da im se da veća mogućnost“ ističe Mina Mašić. Momenat koji ističe je angažman kroz Komisiju za dodjelu općinskih priznanja kada je zahtijevala da ravnopravno sa prvim poginulim na općini Gradačac priznanje dobije i prva poginula, Dženaida Topčić iz Vlasenice čija je porodica dobila priznanje Općine Gradačac.

Prema evidenciji iz decembra 1995. godine 5.360 žena učestvovalo je u ARBiH. Među njima je 13 žena koje su dobitnice najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan. Uz sve ratne uloge kao majke, supruge, sestre podnijele su najveći teret tokom agresije na BiH. To ne treba da se zaboravi.

MKH/Radio Gradačac

Comments are closed.