Otkrivamo, ekskluzivno, senzacionalno, donosimo, prenosimo, …, “U Gradačcu otkriven most iz 18. stoljeća”, “Tokom radova otkriven most iz 18. stoljeća” …, naslovi su i podnaslovi na brojnim portalima i drugim medijima u Bosni i Hercegovini.
I onda, čitajući kometare uz te objave, zapitamo se, da li to prosječni građani (komentatori) u BiH stvarno misle da mi u Gradačcu pojma nemamo šta imamo u svom gradu. Da li to oni misle da kolektivno sjećanje počinje tek sa pojavom interneta, portala i društvenih mreža. Moramo priznati da i mi u Gradačcu nismo neke posebne cvjećke i da mnogi naši sugrađani, zabavljeni dunjalučkim obavezama, zaista veoma malo ili gotovo nikako ne znaju o onome što se nalazi u i oko našeg ponosa, kule Zmaja od Bosne.
Na drugoj strani, novinari, portali i njihovi urednici, to obilato koriste kako bi imali “ekskluzivu”. Moramo priznati da nam to na neki način i koristi, jer se o Gradačcu priča i piše, a sad se i van Gradačca zna za most iz 18. vijeka.
Priznajemo marketinške efekte takvih objava, ali nam malo vrijeđa inteligenciju da čitaoci misle da u ovom gradu ne postoje ljudi koji su istraživali, pisali i znaju šta se nalazi u centru grada, nažalost najčešće ispod zemlje, betona ili asfalta. To, uostalom, znaju i naši malo stariji sugrađani čija sjećanja sežu u vrijeme kada se popločavanjem i betoniranjem regulisalo korito rijeke Gradašnice i potočića u centru grada.
Ovim tekstom želimo da podsjetimo da kolektivno sjećanje ne počinje pojavom interneta i društvenih mreža, da ima nešto što nećete i ne možete naći na internet pretraživačima. Ujedno, želimo da podsjetimo da je Gradačac imao i svoje novine koje su izlazile u najtežim vremenima posljednjeg rata na ovim prostorima. Radi se o Gradačačkim novinama.
Upravo te Gradačačke novine su u svom izdanju broj 23 od 26.02.1996. godine, pod naslovom „Svi gradski mostovi“, pisale o “novootkrivenom” mostu Mehmed-kapetana II Gradaščevića, ali i o jednom, još starijem, mostu koji se nalazi tu negdje pod zemljom gradskog trga.
Evo šta je tada u Gradačačkim novinama napisao glavni i odgovorni urednik Raif Omeragić.
Gradačac je imao i svoje mostove. Prema Ibrahimu Bahiću u Gradačcu su postojala dva mosta iz turskog vakta, nevelika ali svakako vrijedna naše pažnje. Jedan (na slici) još uvijek služi svojoj svrsi. Istina, njegovu ljepotu prekrilo je „moderno“ asfaltno doba pa je onaj neodoljivi luk koji krasi ovakve građevine danas potpuno skriven od oka prolaznika. Sagradio ga je Mehmed kapetan II Gradaščević, djed Husein-kapetana Gradaščevića „Zmaja od Bosne“.
Još tragičniju sudbinu doživio je most Mehmed kapetana I Gradaščevića koji je po Bahiću još stariji, sagrađen 1755. godine. Most se takođe nalazio na rijeci Gradačnici, a neposredno iza njega u Gradačnicu se ulijevao Bagdalski potok. Prilikom regulacije vodotoka Gradačnice 1978. godine prosječeno je novo korito rijeke pa je ovaj most ostao bez svoje osnovne namjene. Danas je potpuno zatrpan a pomalo i zaboravljen. Tačna lokacija mosta vidi se iz grafičkog prikaza grada iz 1882. godine.
Zamislite sad naslova, “Ekskluzivno, otkrivamo, senzacionalno: Postoji još jedan stariji most u Gradačcu”. Šta ćemo sad? Hoćemo li i njega tražiti? Ostavimo to onima kojima je to posao. Postoje tu institucije za zaštitu „svega i svačega“ koje treba da se brinu o tome, i da se ne pojavljuju na licu mjesta samo kad ih neko pozove, pošto slučajno otkrije stare građevine.
Vratimo se mi u sadašnje vrijeme. Radio Gradačac i naš portal radiogradacac.ba prate sva dešavanja oko uređenja trga Alije Izetbegovića, pa smo na samom početku radova „zaronili“ u podzemlje i fotografisali most iz „žablje“ perspektive.
Ušli smo i u prostoriju pored kuće Mihaljevića. Na njenom kraju se vide vrata koja su blokirana i pretpostavlja se da je to dio hodnika koji je spajao gradinu sa isturenom stražarskom tabijom. Više fotografija možete pogledati u galeriji.
Ostavimo sad mostove i hodnike neimarima, a vratimo se još malo o Gradačačkim novinama.
Gradačačke novine („MERX GN“) su počele izlaziti u januaru 1994. godine. Osnivač i izdavač bio je Ahmet M.Halilović vlasnik preduzeća „Merx“ Gradačac. Glavni i odgovorni urednik bio je Raif Omeragić, ratni direktor CIOK-a i urednik Radija Gradačac („Ratnog radija `92“), a redakciju su uglavnom činili novinari Radija Gradačac i brojni saradnici, entuzijasti. Novine su štampane u Tuzli, a distribuirane na razne načine, „kako se snađeš“, na biciklu, od kuće do kuće, od kafića do kafića, od pijace do pijace, od džume do džume, od čitaoca do čitaoca, … . Nerijetko se znalo i pokisnut na biciklu, popularnom poniju Raifovom, a poslije se uznapredovalo, kad se imalo goriva vozio se Tomos automatik.
Eto vidite, znamo mi za mostove u Gradačcu, a od danas će mnogi znati i za Gradačačke novine. Sada to možete naći i na internet pretraživačima, biće lakše.
Bole nas poluinformacije, površne informacije i dezinformacije, i zato je ovo naš skromni doprinos boljoj informisanosti o našem Gradačcu i nama samima.
Radio Gradačac
