Za Radio Gradačac piše naša Lejla Avdić Pašagić
Zažmirim i dozovem, staru vitrinu, smeđe boje, onu koja otvara riznicu sjećanja. U prvom redu Zane Gray, Karl May … Ništa manje vrijedni Emil Zola i Lajoš Zilahi zauzimaju nešto nižu policu, smješteni tamo slučajno rukom koja briše prašinu. Neke orijentalne maštrafe vire iza stakla, pažljivo spuštene na kerani miljeić. A na centralnom podijumu zdjelice u koje majka servira raj za nepce, bogatstvo ukusa u jednom zalogaju, svoje čarobno slatko od ruže đulberšećerke
Ponosno i gordo uvijek spreman TAKVIM, samo pročelje. 80 i neka. Na dohvat ruke. Da ne promaknu neki bitni datumi, da se pročitaju neki zanimljivi tekstovi. Djedovo vlasništvo. Šamara po njemu kao Napoleon Francuskom revolucijom. Već i ptice na grani znaju, 19. februar puca prvo džemre. U zrak. Koliko smo puta to spomenuli, čudi me da nam nije ušlo u tradiciju slavlja. I odjednom, u duši zamiriše proljeće. I ne bojimo se zubate zime, ni sličnih bakrača. Jer, već iza ugla puca i drugo, 26. februara … u vodu. I za tili čas, 5. marta treće u zemlju i zbogom zehmerije, hamsini i slične nemani.
Ta nas je knjiga nekom čarolijom oslobađala okova, kako je koji bitan datum dolazio tako smo skidali sa sebe karike. I nismo ni primjetili da je više nema, da je otišla u zaborav sa nekim Gray-om i Zolom … Samo u ovim datumima duboko urezanim javi se jasno i mahne u čast onih vremena kada su uspomene bojene jakim bojama.
E pa drugari, zbacite sa ramena težinu zime, danas puca u zrak.
Radio Gradačac / Iz arhive naše Lejla Avdić Pašagić
Nastavit će se …, bez obaveze, onako kad nadođe …
