Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
Ledeno siva površina vode čeka da sunce napokon preskoči Bagdale. To je trenutak kada sve počinje. Vrijeme je negdje između umorne noći i snenog dana. Ništa još nije počelo. Pospani dječak čuči zagledan u mirnu, staklastu površinu vode. Lagano se okreće, prvo lijevo, pa desno. Beskonačan red muškaraca čeka prvi zvižduk. Sve je spremno, ljudi se dovikuju. Objašnjavaju jedan drugom šta su spremili. Neki su bili već sinoć. Kažu, nakrmili.
Kada prve sunčane zrake dodirnu površinu jezera, jutarnji mir prekida uznemirujući zvuk pištaljke. Zrak koji vrti mali klikerčić reže tišinu, čini mi se da vidim kapljice vode koje bježe iz srebrne pištaljke. I sve se uzvrpolji. Tišinu para zvuk konca, olovo bućne u vodu. Krugovi vode uznemirene nečim stranim se šire, i šire. Dok ne nestanu u beskraju. I opet nastane tišina.
Druga je subota u mjesecu junu. Dan je to kada ribari u Gradačcu poslije višemjesečne pauze pohode Haznu. I cijelo će ljeto dolaziti, ali samo je danas nekako svečano. Svi se potrude da budu tu. Taj dan je važan. Tad pokažeš opremu koju si nabavio, hvališ se mamcima koje si spremio. Prvi je dan, gotovo svečan i u isto vrijeme apsurdan. Pecati znači da pružiš sebi priliku da uživaš u miru, samoći. To je vrijeme koje postoji samo za tebe.
Pecati drugu subotu juna u Gradačcu je sve samo ne to. Stotinjak ribara se zbilo na ne više od stotinu metara. Gotovo da jedan drugom sjede u krilu. To je sve samo ne ribolov. A opet svi su tu.
Dječak u teget plavoj trenerci polako prstićima lijepi kuglicu pure na udicu. Lagano je pritiska, strah od hladnog metalnog vrha je vidljiv. Oprezno pritišće mekanu kuglicu. Misli da je dobro. Mogla bi ostati na udici i kada je zabaci u vodu. Desnom rukom drži veliki bambusov štap. Kažiprst se bori da gotovo nevidljivi konac priljubi uz hladni štap. Lagano prebacuje kočnicu. Kratak zamah i čuje se zvižduk olova dok leti iznad mirne površine jezera. Štap je dva, možda i tri puta veći od njega. Naslijeđen je od oca. Na njemu vrhom noža urezana dužina ribe koja se mora vratiti u jezero. Mlađ se vraća u jezero. Još se čuje fijuk konca sa olovom koje para zrak. Buć. Nakon što je olovo dodirnulo muljevito dno jezera, sve se umirilo. Dječak spušta lagano štap, zateže konac i sjedne pored štapa na malo jastuče. Dok briše snene oči pokušavajući da izoštri vid, pogledava lijevo i desno.
Stotine muškaraca sjedi u tišini. Zagledani u mirnu površinu vode priželjkuju da se baš tog jutra posreći njima. Bilo bi lijepo danas otići kući sa velikom ribom. Prije toga bi im se svi divili i potajno zavidjeli. Mjerili i vagali. Našao bi se tu još neko i sa foto aparatom. Crno bijela fotografija muškarca koji u jednoj ruci drži štap, a u drugoj trofej. Som ili šaran, svejedno. Važno da je velik. Danas upecati, pa više ako bude. Važno je danas, kad su svi tu. A ostala bi i fotografija. Crno bijela, čuvala bi se u novčaniku dok ne požuti. Ko zna, ako je riba dovoljno velika, možda bi je i Kadrić zakačio na pano u radnji. Trajna uspomena i dokaz vrijednosti. Tišina je, stotine muškaraca gledaju samo u jednu tačku, onu njihovu. Tamo gdje njihov konac prekida površinu vode. Sunce je već iznad nas. Priroda se probudila. Vilinski konjic se igra oko štapova. Smeta. Poneko nešto dobaci. Ali uglavnom je tišina. Riba ne uzima.
Dječak ustaje, prevrće po ribarskoj torbi i uzima sendvič. Majka ga spremila. Polako jede. Gleda gomilu štapova kako se mirno odmaraju na drvenim rašljama. Odrasli miškarci sjede i šute. Da ne preplaše ribu. Išao bi na Točak da donese vode. Otac kaže da ne može. Došli smo u ribu, sad se ne hoda. Dječak se ponovo vraća na jastuče, sjedne i šuti.
Polako ustaje, kaže nešto je „uzimalo“. Pojelo mu mamac. Vrti mašinicu, konac je sve bliže obali. Stvarno, nema mamca. Možda je spao dok je zabacivao, a možda ga je stvarno nešto i pojelo. Ko bi ga znao. Teško je loviti dubinski. Teško i dosadno. Puno je ljepše na plovak. Lakše ga pratiti. A i boje su mu lijepe.
Ali na Hazni se peca dubinski. Ovdje su, kažu, samo veliki primjerci ribe. Kad je velika, riba je obično i stara, pa samim tim i mudra. Kao da zna da se dobro društvo ove subote okupilo tu, pa kao za inat ni da „pipne“. Uzalud odrasli ljudi pilje u tačku koja znači sreću. Uzalud se oni nadaju da će u toj silnoj gužvi neki šaran izabrati baš njihovu udicu. Ništa. Tišina. Tek se povremeno čuje kako je neki ribolovac izgubio strpljenje i žustro vrti mašinicu. Bar će promijeniti mamac. Da se nešto dešava.
Dječak je pojeo i drugi sendvič. Već se i umorio. Sunce je već uveliko odskočilo. Prvi kupači se kupaju na brani. Nije njemu dosadno, nego ništa se ne dešava. Otac kaže da će ostati još malo. Zijeva, a onda vadi udicu, mijenja mamac i dok malo ko gleda, kao slučajno baca udicu lijevo od sebe. Ostavlja štap na rašlje i sjeda na jastuče. Žamor je sve češći. Svi su se pomalo umorili od mira. Niko ništa nije izvadio, već je toplo, pa će i riba koja i inače nije „radila“ sada mirovati. Dječak ustaje, naglim trzajem „kontrira“ i počinje da vrti mašinicu.
A onda nastaje panika! Čovjek desetak metara od dječaka skače, vrišti:„uzela je“. Naglo povlači štap i sa ledenim pogledom iskusnog ribolovca počinje da se bori sa ulovom. Dok je sva pažnja umornih muškaraca usmjerena na ponosnog ribara, nastaje panika. Cijeli red ribara skače i povlači svoje štapove. Taj trzaj koji je presudan za uspješan ulov je napokon dočekan. Jedan po jedan počinju svoju borbu. Nestvarno izgleda slika. Desetak muškaraca, sad već zajapurenih, pokazuju umijeće u izlovu. Stvarno je čudan taj ribolov, satima ništa, a onda iznenada kao da se jato velikih ribetina usmjerilo baš na ovaj dio zemlje. Čuje se vriska. Rijetko je vidjeti odrasle muškarce da se ponašaju kao djeca.
Radosni, nesputani, njih gotovo stotinjak znatiželjno čekaju na obali to čudo. Deset ribara polako približava svoj ulov obali. Već su tu i oni najspretniji koji će meredovom iznijeti ribu na obalu. Bit će to velika priča. Ribarska. Deset riba u isto vrijeme. I to još kakvih riba. Svaki od ribara se hvali kako na štapu osjeti da je šaran velik. I divlji. Otima se. Borac. Sigurno je šaran. Ništa manji od pet kila. Neko dovikuje da se spremi foto aparat.
I onda muk. Svima sve čudniji izgleda ovaj ulov. Nekako se sva riba koncentiše na jedno mjesto. Ako se i otima, malo je puno. I dječak vrti svoju mašinicu. Bambusov štap se savio, a on jedva uspijeva da se održi na obali. Vuče ga riba prema onoj gomili. Kao da će svi na jedno mjesto izvući ribu. Neko traži nož. Morat će se ovo riješiti nožem.
Veliko klupko konca, čini sklupturu. Da nije donijelo toliko razočarenja, još bi bilo smiješno.
Desetak ribara tužno gleda u ostatke onoga čime su lovili ribu. Štap bez udice izgleda jadno. Sada tek predstoji posao. Izabrati udicu, vezanje. Pa ponovo pecanje. Za uporne. Dječak će napokon kući. Ocu je već svega dosta. I dječaku. Udicu će vezati nekad, kod kuće. Dječak pakuje torbu. Ostalo je malo pure. Baca u vodu. Još jedna druga subota juna je prošla. Ostali dani ribolova tog ljeta su bili prozaični. Ne počinje se na pištu. Bježiš u osamu. Nekad se nešto i ulovi.
Ko zna zbog čega se dječak sjeća baš ovoga. Bilo je i drugih dana kad je pecao. Čak i sa više ribarske sreće. Pecalo se i na rijeci. Ali druga subota juna na Hazni je bila nešto posebno.
I ne ide dječak već dugo u ribu. Gotovo cijelu vječnost. U stvari, ne peca od trenutka kad je mogao sam ići u ribu. Ko zna da li bi sad i znao zabaciti. Sad je dječak već sijedi čovjek. Izgleda da on nikad nije ni bio ribar. Možda je „u ribu“ išao tek da bude s ocem. Ko zna?
Ne znam ni kako izgleda danas taj prvi dan ribolovne sezone. Idu li djeca sa očevima. Bude li se s vilinskim konjicem.
Nekad ste kao mali išli pecati, onda ste malo odrastali pa ste na to isto jezero išli da plivate. Krali ste neke skrivene poglede djevojčica dok se bacate na glavu sa šahte. Poslije ste veslali. Takmičili se. I tako od jutra do mraka. A onda se na jezero išlo i kad padne mrak. Ma uvijek se išlo na jezero.
BILO JE JEZERO U SRCU GRADA.
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović