Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
S godinama koje dolaze, sviđalo se to nama ili ne, čovjek sve više postaje nadmen, uvjeren da su mu godine donijele iskustvo, koje po svaku cijenu treba prenositi drugima, čak i ako to drugi ne traže, a bogami i ne žele. Kod nas to kažu:“Pokupio svu pamet svijeta“. On, taj čovjek postaje čangrizalo koje sve „davi“ svojim savjetima. I sve bi se to podnijelo da svo vrijeme ne priča o prošlom vremenu i sebi u njemu. I sjeća ga se bolje nego sebe danas. Zna šta je jeo 71. u Makarskoj na plaži, a ne sjeća gdje je ostavio ključeve od auta. E takav čudak sam i sam. I ovo pisanje izgleda ima samo jednu svrhu, da vam o svemu kažem šta mislim, bez obzira da li vas interesuje. Ali u svakom zlu ima neko dobro. Napišem, kažem svima vama koji pristadoste na čitanje, i gotovo. Puno gore bi bilo da vas salijećem pojedinačno i ponavljam svakom ponaosob. E to bi tek bilo mučenje.
Pa da se u skladu s gore rečenim zaputim u prošlost. Naime u vrijeme dok sam odrastao nismo govorili o kućnim ljubimcima. U mom okruženju lovci su imali ćuke, držali ih vezanima iza kuće i uglavnom nam govorili da im baš ne prilazimo, mogu „ujesti“. Bili su to, koliko se sjećam „ptičari“ ili „jazavčari“, a što je ovisilo o preferencijama komšije, lovca. Bili su i „vučijaci“. E oni su bili posebna priča, dodatna ograda, strah. Njih smo gledali s pristojne udaljenosti bez obzira na ogradu i lanac. Za svaki slučaj. Bio je tu i poneki „avlijaner“ i na tome se priča završavala. To vrijeme pamtim kroz dvije riječi koje su ga obilježile, ĆUKO I ŠINTER. Ćuko je bio svaki pas u komšiluku. S njima smo se igrali dok su bili mala štenad, čim malo porastu bili bi vezani lancem, imali sklepanu kućicu od dasaka. Kako su starili tako smo ih zaboravljali. O njima su brigu vodili samo stariji, a i to da ih nahrane i odvedu veterinaru periodično, moralo se. Od onog što danas zovemo kućni ljubimci, pamtim da je Hasan imao golubove, a poneka starija komšinica mačke, koje su joj bila zamjena u „gluhoj“ kući, od kad su djeca otišla. I to je to.
Šintera nikad nisam vidio, ne znam da li je itko od mojih drugova. Ali smo znali da postoji. I znali smo da je zbog njega svaki ćuko vezan, a i dobro se pazi da ima ogrlicu. Zbog šintera. I danas pamtim te dvije riječi. Ćuko i šinter su obilježili moje djetinjstvo.
Danas nema ćuka. Došli su psi. Imaju ime i porodično stablo. Ako ste sretnik dobijete ga na poklon, a ako ne, pravdajući se da to radite zbog djece uđete u priličnu investiciju. Današnji psi ne jedu kosti ostale iza ručka. Njihov ručak nabavljate u tržnim centrima. Hrana je brendirana, pa se i psi razlikuju u skladu sa statusom gazde. Današnji psi su dio porodice.
Naravno, znam ja da su kućni ljubimci danas, sva čuda svijeta. Pjevaju, ponavljaju za vama psovke, kao vaš dokaz da sve možete kad hoćete pa i naučiti pticu duginih boja da psuje. Neki kućni ljubimci plivaju i ćute, ko ribe. Uglavnom danas ljudi u kući imaju životinjski svijet. Kažu da vaš kućni ljubimac otkriva kakav ste čovjek. Ne znam, možda!
Ali znam da ima i onih koji za kućne ljubimce imaju zmije, paukove i rekoh sva čuda svijeta. I mislim da je to uredu. Sve dok je kućni ljubimac, vaš kućni ljubimac.
Ali šta kad se umorite. Kad vam se ne izlazi iz kuće, baš biste kunjali u naslonjaču, ogrnuti ćebetom, a on bi u šetnju! Da se istrči, možda pronađe srodnu dušu u parku. A vama se baš ne izlazi. Ni djeca već dugo ne žele da dijele vrijeme s njim. Našli su srodnu dušu za park, on im je višak.
I tako, kako vijeme prolazi, vaš kućni ljubimac postaje teret. Sve rijeđe ga kupate i češljate, ne „tepate“ mu, i već uveliko razmišlajte koga biste mogli usrećiti, pokloniti mu zabavu za cijelu kuću.
Sjetite se rođaka koji imaju malu djecu, niste ih dugo posjetili, pa bi ovo bila dobra prilika da odete na kafu i onako uzgred otvorite ovu temu. Naravno, prvo to pomenete djeci, ispričate kako vaš kućni ljubimac sanja da bude njihov, i tako to krene. Djeca će već učiniti svoje. Biće malo suza, malo ljutnje, ali računate da djeca uvijek pobijede.
A šta ako ne uspijete, ako su vaši rođaci baš tvrdoglavi i uporni u tome da rođenu djecu rastuže!?
Ništa, obiđete sve rođake, potencijalne udomitelje, u želji da ih usrećite. Čak i one koje niste vidjeli godinama. Neko će pasti na dječije suze.
A ako ne! E tada, ćete vi biti frustrirani. Neće vam biti jasno kakva su ovo vremena došla. Niko ne želi vašeg psa, psa s pedigreom. Zna mu se majka, otac, djed, svi odreda prvaci, a eto niko ih neće. Kakvi smo to ljudi postali? A kažu :“ko ne voli životinje, ne voli ni ljude“!!! „Eto, to objašnjava sve ovo što nam se dešava, eto kakvi smo ljudi postali, bez srca“ mislite naglas, dok gledate svog psa kako se lijeno previja na tepihu pod vašim nogama.
Vrijeme prolazi, vi se sve rijeđe tjerate da izađete vani sa vašim kućnim ljubimcem, hladno je. A i on bi sve duže izbivao, našao je srodnu dušu, čak više njih. Toliko se on zaigra da zaboravi na vas. I tako jednog dana se on toliko zaigrao, da nije ni primjetio da ste otišli.
Kući ste objasnili da ste otvoreno pitanje napokon riješili. Jer, kome da se pravdate, pa samo ste vi u posljednje vrijeme i vodili brigu o njemu. Možda je koji trenutak u kući vladala tuga, ali kratko. Svako se vratio svojim obavezama.
Vi već dugo zaobilazite park. Ne volite ga sresti, može vas prepoznati, htjeti da ponovo bude dio vašeg svijeta. Za svaki slučaj ga zaobilazite. A i čini vam se da je sretan. Ima „raju“, razumiju se, dijele dobro i zlo.
A čuli ste i da su se neki ljudi u zajednici angažovali na rješavanju pitanja napuštnih pasa. Za početak ih sterilišu, jer ako i ima srodnu dušu, dobro je da nema potomstvo.
Uvjereni ste da će i ovdje napokon država riješiti pitanje napuštenih pasa. Red je da uloži novac u „azil“, tako bi se valjda trebao zvati sabirni centar. Tu bi ih skupili, držali u kavezu, i pozivali dobre ljude da ih udome. Država bi, to joj je posao, trebala to uraditi.
A dok to ne urade, kolonije pasa će se u čoporu kretati među ljudima. Za sada živimo u „miroljubivoj koegzistenciji“. Ne diramo se. Građani ovog grada izbjegavaju da ih nahrane, plaše se da to kod psa ne bude protumačeno kao poziv za udomljavanje. Zato, s posebnim oprezom, i psi i ljudi, jedni pored drugih prolaze. Psi održavaju formu tako što pokušavaju da ugrizu automobil za gumu. I sve je dobro dok taj trening ne pokušaju na ljudima. Tad će biti prekinuta „miroljubiva koegzistencija“. Revolt je najgori, a šteta prouzrokovana reakcijom potaknutom emocijama najgora.
Za sada vlada primirije. Pse hrane beskućnici, samo se oni ne plaše da bi ih psi mogli pogrešno razumijeti. Jer kad bolje razmislim, ni jedni ni drugi nemaju gdje. Dovoljno su stari, da ih niko ne želi, a suviše mladi da nestanu bestraga. Tako će to trajati jedno vrijeme. Vaš pas će vas zaboraviti, moći ćete slobodno šetati. Zaboravit će da ste ikada postojali. Ima on svoje društvo.
I ovo bi bio kraj pisanju, da onaj pametnjaković s vrha nije umislio i da je pozvan da dijeli savjete.
A stvarno, da li vi mislite da Gradačac ima problem sa napuštenim psima? Da li je trenutno rješenje bez rješenja, dobro? Postoji li mogućnost da se sutra zgrozimo na vijest da je pas ugrizao neko dijete, starijeg sugrađanina ili vas? Ili da pročitamo da se neki naš anonimni sugrađanin iživljavao na napuštenom psu! U tom slučaju bićemo primjer barbarizma, nečovječnosti! Svi će upirati prstom u nas!
A to nije najgore, najgore je što ćemo mi svi zajedno znati da dok je bilo vremena nismo učinili ništa.
Struka je uradila svoje, evidentirala ih, sterilisala! Njihov broj se ne bi trebao povećavati. Vrijeme će učiniti svoje, a malo po malo će se broj smanjivati.
Možda ćemo otvoriti azil. Okupiti ih, hraniti i čekati da im se neko smiluje i udomi ih!
Možda! Ali to je rješavanje problema koji imamo! Ali sve je ovo je liječenje posljedice. Mi nikad ne razgovaramo o uzroku, Mi nikad ne rješavamo uzrok. A uzrok nisu napušteni psi.
Uzrok smo mi!
Svaki puta kad se raznježimo od pogleda na malo čupavo kuče, i kad nam zaigra u stomaku od osjećaja zadovoljstva, trebali bi razmisliti jesmo li spremni!? Razmisliti o tome da će ovo nevino biće za godinu dana biti mnogo veće, da ćemu trebati pažnja i briga! Ako se odlučite otputovati na odmor moraćete ga ostaviti nekom na pažnju, imate li kome? Trebali biste se uštinuti i sjetiti da bi ovo kuče trebalo da bude s vama narednih petnaestak godina, da će biti staro i da će mu trebati njega!
E ako ste spremni na sve ovo, onda dajte, ponesite ga kući. Ono zaslužuje vas i vi njega! Provedite sve godine dijeleći i dobro i zlo! Jer vi ste čovjek koji voli životinje, vjerovatno i ljude, mada ovi drugi mogu biti manje zahvalni na ljubavi koju im poklonite.
A, ako kojim slučajem odustanete od namjere, nemojte se ljutiti na sebe. Vi ste takođe dobar čovjek, jer u trenutku slabosti i ponešeni nježnim emocijama niste upropastili život i sebi i psu.
Ovo bi se zvala svijest i odgovornost, i na to računamo svi. Smatramo da smo razumni i odgovorni i da nećemo činiti stvari koje će otežavati svakodnevicu nama i drugima!
Znamo šta možemo i koliko!
Ali mislim da društvo ne bi trebalo da se uzda samo u svijest građana. Nisu se baš uvijek pokazali u najboljem svjetlu. Da društvo ne poduzima korake kako bi preduprijedilo haos i organizovalo život u zajednici, ko zna kako bismo mi živjeli.
Da nema pravila, ko zna kako bi se ponašali u saobraćaju! I ne samo pravila, nego i kazni koje nam prijete za nepridržavanje gore pomenutih propisa.
Zato mislim da i u ovom slučaju, a u cilju sprečavanja eventualnih problema treba razmisliti kako i na koji način povećati odgovornost nas koji se odlučimo da imamo kućnog ljubimca. Sistem koji bi nas obavezivao da u redovnim pregledima omogućimo zdrav život ljubimcu, ali i dokažemo da se brinemo o njemu pomogao bi da nemamo pasa lutalica. Imali bi evidenciju, a mi vlasnici bi odgovarali da su naši kućni ljubimci s nama, da su dio našeg domaćinstva do kraja njihovog života. Ako ne možemo uvijek računati na našu svijest, možda našu neodgovornost treba eliminisati priprijećenom sankcijom. A sve u cilju da naš trenutak slabosti ne proizvede niz nesretnih bića. Oni koji vole, koji život posvete kućnom ljubimcu to rade i ovako i onako, njima ne treba prijetnja. Onima koji nisu sigurni možda bi ovo bio razlog da razmisle još jednom! A ako se ipak prevare u procjeni samog sebe, sankcijom bi obezbijedili finansiranje centra koji bi se brinuo o njihovim greškama.
Eto napisah puno toga! A sve u cilju da spriječimo da dođe do prekida „miroljubive koegzistecije“ između pasa i ljudi u ovom gradu.
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović
