Da nije bilo tebe, možda bih pisao neke potresnije priče, negdje daleko.
Da tebi nije nas, možda bi bageri ravnali tvoje zidine sve do rimske osnove. Ko zna šta bi bilo, da veza između tebe i nas nije tako duboko utkana u tvoj kamen i u naše vene.
Jer mi smo se rađali sa tvojim obrisom u očima. Ti si ušla u sve naše razrede, preko reda i tajno, u sve naše bukvare i čitanke. Bila si naša u dugim dječijim igrama, sa svojim tunelima, tajnim prolazima i prikazama. Pod tvojim zidinama su ostali naši prvi nevješti poljupci i ispričane gluposti. Tu su nastale naše prve pjesme, prva nezadovoljstva mladosti, studentske ferije, prva pijanstva i šta sve ne…
Pri tvojim fenjerima stavili smo prve kravate i obukli prva odijela. Tu smo nudili brakove. Tu smo planirali svoje porodice, dovodili svoju djecu.
Duše su nam drhtale dok si sebe otresala čelična zrna kao muhe. I kada su te snjegovi i kiše ranjavali teže i upornije.
Sve smo preživjeli stara dobra naša. Ključevi od tvojih kapija su u rukama dobrih ljudi.
I zbog svega toga ti i ne možeš bez nas, a ni mi bez tebe.
Ujutro, u izmaglici, nasmiješiš mi se, stara gizdava hanumo, jer poneku i moju tajnu čuvaš u duši od bijelog mekog kamena i nosiš je u neprolaz.
Radio Gradačac / Vahid Klopić / “Godinama poslije”
